„Lavice” na stranputici - ni podmlađivanja, ni rezultata
Nije problem što „lavice” nisu osvojile medalju ni ove, ni prošle godine, iako su imale šansu. Problem je što je zbog jurenja za rezultatom zaboravljena budućnost crnogorskog rukometa
Kada je 18. novembra 2017. godine, nakon pobjede Budućnosti nad Vajpersom i plasmana u glavnu fazu Lige šampiona, Draganu Adžiću na terenu „Morače” saopšteno da više nije selektor Crne Gore, rukometni svijet je bio u čudu.
Jedan od najcjenjenijih svjetskih trenera, koji je Crnoj Gori donio evropsko zlato i olimpijsko srebro, a podgoričkom klubu dvije titule prvaka Starog kontinenta, bukvalno je otjeran tri dana pred početak priprema za Svjetsko prvenstvo. Zvanično - razlog je bio želja da „lavice” nastupe u najjačem sastavu u Njemačkoj, što je značilo povratak Jovanke Radičević i Katarine Bulatović u nacionalni tim.
Naprasno se odustalo od planiranog podmlađivanja reprezentacije, od davanja šanse igračicama iz nekada uspješne kadetske i juniorske selekcije. Ili, kako to tada reče predsjednik RSCG Zoran Radojičić: „U obavezi smo da se pojavimo u najboljem sastavu na Svjetskom prvenstvu, zbog toga je i došlo do ovakve odluke. Nacionalni tim ima veliku cijenu i nemamo pravo da se poigravamo sa tim”.
Dva takmičenja kasnije, nakon 6. mjesta na Svjetskom prvenstvu i 9. na šampionatu Evrope, s pravom se postavlja pitanje - da li su se gazde crnogorskog rukometa, makar nesvjesno, poigrale sa nacionalnim timom? Dolazak Pera Johansona nije donio nikakav korak naprijed, naprotiv - nekada najbolja odbrana na svijetu je nestala u želji da se igra brz rukomet, a iz možda i najtalentovanije generacije u istoriji crnogorskog rukometa šansu su dobile samo Đurđina Jauković i Ema Ramusović, te još mlađa Tatjana Brnović. Možda i zato što nema starijih koje bi mogle da igraju na njihovim pozicijama...
Kada se nabroje činjenice, jasno je da je Crna Gora na Evropskom prvenstvu u Francuskoj doživjela neuspjeh. „Lavice” su bile jedna od rijetkih ekipa u najjačem sastavu, sa najviše igračica iz Lige šampiona - čak 13. I to ne iz nekih „lijevih” klubova, već iz dva od četiri najbolja u prvoj fazi: Budućnosti (11) i ĆSM Bukurešta (dvije). Uzgred, od ove sezone u elitnom takmičenju nije Andrea Klikovac, koja je u dresu Vardara igrala na svih pet završnih turnira LŠ u Budimpešti.
Imale su i čak osam rukometašica koje su prije šest godina osvojile zlato na Evropskom prvenstvu u Beogradu, plus mlade igračice sa velikim iskustvom, ali nisu imale najvažnije - igru i hemiju u timu. Tek na momente, Crna Gora je igrala kako može u odbrani, u napadu imala i sjajne i mračne periode, a i selektor je išao iz greške u grešku i vidjelo se da nema potpunu kontolu nad ekipom, da mu pojedine igračice previše sufliraju kakve poteze da vuče...
Najveći kiks je napravio protiv Rusije, na utakmici koja je bila zlatna šansa za polufinale. Iako je Crna Gora sve vrijeme vodila, imala i tri gola prednosti, u finišu je došlo do potpune pometnje. U posljednjih osam minuta nije se znalo ko šta radi, zbog čega se nije iskoristila ni prednost igračice više.
U miks zoni nakon meča, Johanson nije upro prstom ni u jednu igračicu, sem u Marinu Rajčić, rekavši da je mogla da ima više odbrana. Zaboravio joj i njenih devet „skinutih” zicera i činjenicu da je od nje bolja bila samo Jaukovićeva. Time je potpuno poljuljao samopouzdanje 25-godišnjoj golmanki, što se najbolje vidjelo protiv Francuske, kada nije bila ni sjenka djevojke koja je oduševljavala u Ligi šampiona. Zaboravio je Šveđanin i stare zasluge, jer mu je upravo Marina „kupila” produžetak mandata, kada je godinu ranije u ključnom meču grupne faze odbranila zicer Samiri Roši za remi protiv Brazila (23:23) i uvela svoj tim u osminu finala Svjetskog prvenstva.
26,7 golova je prosječno primala Crna Gora na Evropskom prvenstvu u Francuskoj. Do sada je najgori učinak na kontinentalnim prvenstvima imala kada je postala prvak, jer je na osam utakmica u Srbiji 2012. primila 196 golova, tj. 24,5 prosječno. Ali, tada je igrala i 20 minuta produžetka u finalu sa Norveškom
Francuskinje su protutnjale pored „lavica” kao vozovi koji u Francuskoj idu 300 kilometara na sat, zbog čega je Johansonov tim bez bodova i praktično bez šanse za polufinale stigao u glavnu fazu. Švedsku, koja mu leži, dobio je sa 30:28, iako je morao ubjedljivije (bilo 28:21 sedam minuta prije kraja), potom se jedva izvukao protiv Srbije (28:27), kada je prestigao minus sa poluvremena.
Na zatvaranju glavne faze nije to mogao da ponovi protiv Danske. Očajan start, 0:4 već nakon nepuna četiri minuta, odbrana užasna... Na poluvremenu je bilo 11:15, u nastavku je tri puta bilo neriješeno, ali su Dankinje srećnim golom povele dva minuta prije kraja i sačuvale zasluženu pobjedu.
13 golova na 13. Evropskom prvenstvu je dala Katarina Bulatović, koja je 2012. bila prva golgeterka i Olimpijskih igara (53) i kontinentalnog šampionata (56)
Crna Gora je tako propustila zlatnu šansu da se domogne meča za 5. mjesto i praktično već sada obezbijedi kvalifikacije za Olimpijske igre. To će morati da uradi na Svjetskom prvenstvu u Japanu naredne godine, kada će joj vjerovatno biti neophodno da stigne do četvrtfinala. Ali, prvo mora da u baražu krajem maja i početkom juna obezbijedi vizu za Zemlju izlazećeg sunca. Ako bi na žrijebu za rivala izvukla Poljsku ili Češku, bez Anđele, a vjerovatno i Katarine Bulatović, to ne bi bio nimalo lak zadatak.
Nije problem što „lavice” nisu osvojile medalju ni ove, ni prošle godine, iako su imale šansu. Problem je što je zbog jurenja za rezultatom zaboravljena budućnost crnogorskog rukometa, što su djevojke koje u dresu Budućnosti imaju najviše 10 „pravih” utakmica godišnje uludo izgubile dva velika takmičenja. A kad odu članice zlatne generacija, one će morati da ih naslijede.
A šta će biti sa Johansonom? Ima ugovor do kraja Evropskog prvenstva 2020. godine i zasada nema naznaka da bi mogao da bude raskinut...
( Nikola Nikolić )