Snimanje filma u Podgorici: Surova gradska priča o dječaku iz doma

Student treće godine režije na FDU sa Cetinja Ivan Čojbašić juče je na košarkaškim terenima u Njegoševom parku snimao kadrove za svoj film koji će biti dio regionalnog projekta.

“Film je dio omnibusa, a sve je osmislila studenkinja Marina Jurišić sa zagrebačke akademije koja je umrežila Cetinje, Sarajevo, Beograd, Zagreb i Skoplje. Naša priča je gradska priča iz Podgorice, koja će biti vjerovatno posljednja u omnibusu, a prati dječaka koji živi u domu i, kroz jedan veliki događaj, a radi se o pljački, uči da u životu mora snositi odgovornost i posljedice”, ispričao je Vijestima Čojbašić sa kojim ću dobiti bečelor diplomu.

On je i koautor scenarija zajedno sa Milom Masoničićem, studentom dramaturgije sa cetinjskog FDU.

“Prije godinu dana napravljen je konkurs na kojem je pobijedio potpuno drugi scenario. Onda je promijenjena tema omnibusa, tako da smo mi mogli da se prilagodimo njoj i napišemo novi. Pisanje scenarija je Milu i meni bilo lijepo i dugotrajno iskustvo, dosta nam je vremena trebalo da sve završimo, dosta smo prepravljali”, otkriva Čojbašić.

Inspiraciju su našli u djelu Dina Bucatija “Napad na veliku povorku”.

“Tu smo priču prebacili iz Italije u Crnu Goru. Kako je u pitanju bio XVIII vijek, zbog produkcije smo je transponovali u današnje vrijeme i mislim da smo uspjeli o tome. Bucatijeva priča je veoma poetična, a mi smo je prilagodili današnjem vremenu, pa je mnogo iskvarenija i surovija, bez životne romantike kakvu je on svom djelu podario”, otkriva Čojbašić.

Glavne uloge povjerene su Milošu Pejoviću i mladom Petru Jarediću.

“Petar pohađa školicu glume, sjajan je iako ima samo 12 godina, a njegov drug u zločinu je Pejović, dok negativca glumi Danilo Čelebić. Željeli smo da imamo jednostrane likove, tipske koji su gradski kliše, tako da su jasni i glumcima lakši za interpretaciju. U filmu se pojavljuje i Maja Stojanović, a angažovali smo i dosta statista”, ispričao je Čojbašić.

Juče su mu društvo na terenima pravile i kolege sa klase Sead Šabotić i Nemanja Lakić, a sagovornik Vijesti ističe da je to postala ustaljena praksa “da su tu jedni za druge”.

“Uvijek je lakše kad je neko tu da pomogne, da sugestiju, svoje mišljenje. Dešava se, pošto dugo snimamo da u nekom momentu ne vidimo jasno šta se dešava ispred nas, pa je korisno da su oni tu”, pohvalio se Čojbašić. Iako mlad i bez velikog iskustva, tvrdi da mu na snimanju nije teško da sa ekipom “izađe na kraj”.

“Blage sam naravi, ali kako sam ćutljiv i tiho pričam, uvijek me s pažnjom saslušaju. Nije teško postići autoritet na snimanju, jer sve se unaprijed dogovorimo, i uvijek je moja posljednja”, kaže on.

Na pitanje hoće li sa svojim filmom učestvovati na festivalima, Čojbašić je priznao da je uvijek zainteresovan za to.

“Ne znam samo kakvi su uslovi, pošto je film dio omnibusa, ali što da ne. Film se radi za publiku, ne za nas”, zaključio je on.

( Marija Vasić )