Zlatna medalja

Ne dočekasmo medalju sa Olimpijskih igara u Riju, a zna se kako smo mi u Crnoj Gori osjetljivi na to parče metala na prsima. Vaterpolisti su zaslužni što smo se radovali i nervirali do samog kraja njihovog turnira, falio im je jedan raspoloženi šuter za medalju.

Protokol majstori sve su bili pripremili za feštu dočeka naših olimpijaca sa osvojenim odličjem. Bila bi to predstava na punom trgu koji je nedavno promijenio ime, sa hiljadu novih državnih zastava. Sportski reporteri bi se utrkivali u veličanju uspjeha, a osvajači medalja bi se sa njima borili za mikrofon, kao za dah pod vodom, da poruče nešto naciji.

Bio bi to trenutak katarze u kome bi roditelji, makar dok traje slavlje, zaboravili da djecu treba da pripreme za školu, da im za to treba plata, ili kredit koji su možda već podigli da tu istu djecu povedu na godišnji. Ako ih nijesu poslali kod babe i đeda na selo. Zaboravili bi na dilemu kako će se grijati naredne zime, da li da kupe drva ili će rizikovati sa strujom, pa će se junački suočiti sa računima. A možda bude zima topla?! Zaboravili bi na sve neplaćene račune, na sve koje su odložili za naredni mjesec.

Bila bi to noć veličanja i podizanja našeg ega u kojoj ne bismo čuli predlog bivšeg ministra ekonomije Radoja Žugića kako da se popuni budžetska rupa: smanjenje zarada i otpuštanje radnika u javnom sektoru, smanjenje naknada majkama sa troje djece i zamrzavanje sticanja prava na tu naknadu, kao i oporezivanje i zamrzavanje penzija… Ništa se to ne bi čulo od navijačkog eha punog trga i svjetlosnih efekata uz obavezno vijorenje hiljade zastava.

Utisku bi potpomogao i sjeverac, zamijenio je ovaj avgust januarom, uz pokoju upaljenu baklju. Ko bi se od političara našao na bini, taj bi bio i na visokom mjestu na partijskoj listi za predstojeće izbore.

Bio bi to veličanstveno osmišljen predizborni skup! Ali, ne biva…

Ima i onih koji tvrde da je neosvajanje medalje odgovaralo našim političarima, jer nijesu morali da prekidaju svoje odmore. Drugi su na terenu u borbi za glasače, pa je napuštanje tog posla rizično, svaki glas je bitan. Zbog neosvajanja medalje odmorili su i već pomenuti protokol majstori, dobili su koji slobodan dan više. A i scenario koji su napravili može uz manje korekcije da se iskoristi u nekoj budućoj prilici.

Firme koje izdaju binu i ozvučenje moraju zaboraviti na već uračunatu dobit, neka sačekaju Tokio, možda budu imali više sreće… Oni koji prodaju i nabavljaju zastave, takođe će morati da se odreknu već uračunatog ćara od nacionalnog zanosa. Odmorili su i podgorički komunalci, ovog puta ne moraju čistiti trg nakon proslave. I Penzioni fond neće biti opterećen novom penzijom koju bi zaradio neko od sportista da je osvojio neku od medalja na Olimpijadi.

Što se tiče naših sportista, dominantno geslo kojeg se većina držala na ovoj Olimpijadi bilo je “Važno je učestvovati”. O tome da su pojedinci bili povrijeđeni, saznali smo kada su se vratili iz Brazila.

Iz čitavog toga sportskog sivila, kada je takmičarski uspjeh u pitanju, izdvojili su se vaterpolisti.

Imali su dvije utakmice za medalju, među četiri najjače reprezentacije su na svijetu i to jeste uspjeh za ekipu sastavljenu od momaka iz tri crnogorska primorska grada. Selektor Vladimir Gojković zna kako se samo teškim radom može doći do pobjeda. Čini se da nam je u Riju u polufinalu falila, samo jednu četvrtinu, ljevica Dušana Mandića i desnica Andrije Prlainovića, onda bi se Hrvati sa Italijanima davili za bronzu. A mi za zlato, opet protiv Andrije i Dušana.

Možda Gojkoviću olakšaju posao naši političari, pa u Podgorici izgrade još ona četiri obećana bazena, možda se osnuje vaterpolo klub, možda iz nikšićkog bazena izleti neko sa ubitačnom ljevicom ili top desnicom? Što se tiče rukometašica, selektor Dragan Adžić je znao da za uspjeh fali inteligencija koju posjeduje plej i bek poput penzionisane Bojane Popović, ali njeno tijelo očigledno nije bilo spremno da se vrati u takmičarski dril. Čovjek je rizikovao, nije se isplatilo, uslijedili su porazi i dao je ostavku. Za taj potez svaka čast, mogao je da se poziva na prethodne rezultate, ali nije. Rukometašice su se trudile, ali ovog puta jednostavno nije išlo kako treba.

Sumnjam da će ovaj dio sa ostavkom slijediti ijedan sportski radnik iz saveza koji je vidio Rio, oni ne osjećaju ni gram odgovornosti što nema dočeka na trgu. Za njih i njihove fotelje su bitniji rezultati oktobarskih izbora, Rio je bio samo samba prijatelju…

Eh, da je bila neka disciplina u davanju obećanja, pa da se naši političari oprobaju sa kolegama iz svijeta, mislim da bi bez produžetaka i penala stigli do medalje!!! Zlato bez sjenke, prošli bi i doping kontrolu!

Doček na trgu suštinski najviše nedostaje djevojčicama i dječacima koji bi da se identifikuju sa nekim uspješnim sportistom i možda bi ih takvi trenuci nadahnuli da se i sami okušaju na sportskom terenu i dosanjaju neke velike snove.

Različito svi gledamo na Olimpijadu. Neki kao navijači svojih reprezentacija, neki žele vidjeti kako jedan Husein Bolt pomjera granice, ima i onih koji nijesu gledali najveći sportski događaj na svijetu. A maloljetnim džeparošima u Riju turisti iz bogatijih zemalja su izgledali kao lake mete u borbi za preživljavanje na ulici…

( Boban Novović )