Loše navike stranih vlada: Rusi truju neprijatelje, SAD šire silom demokratiju

Ruska vlada ubija disidente, kritičare, izgnanike, bivše zvaničnike i druge protivnike, često ih trujući. Među istaknutijim slučajevima su Aleksandar Litvinjenko, koji je otrovan polonijumom u Londonu 2006. i Aleksandar Perepiličnij, koji je umro dok je džogirao 2012, ali je kasnije obdukcijom utvrđeno prisustvo sastojka rijetke otrovne biljke u njegovom tijelu.

Politička ubistva, posebno otrovom, su odavno prisutna u Rusiji. Lav Trocki, podsjeća „Forin polisi“, do 1940. više nije bio prijetnja za Josifa Staljina, ali ga je ovaj ipak ubio u egzilu u Meksiku.

Ovakav obračun sa disidentima i drugim oponentima je postao standarna procedura djelovanja, sa trajnom birokratijom posvećenom održavanju tih kapaciteta kao dijela repertoara Moskve, čak i ako su ljudi koji su mete minorna smetnja a njihovo ubistvo donosi više štete međunarodnom ugledu Moskve nego to da ih ostave u životu, navodi američki časopis.

Dok se tipično ne mogu povezati sa bilo kojim pojedincem, a vlada ih uvjerljivo poriče, trovanja ostavaljaju malo sumnje u to da je država umiješana, piše „Njujork tajms“.

„Izvan popularne kulture, ne postoje visoko stručne plaćene ubice koje je moguće angažovati,“ kaže Mark Galeoti, profesor na Univerzitetu Njujork i ekspert za ruske bezbjednosne službe. „Ako je vješto odrađeno, znači da je država obavila posao.“ I druge države, naročito Izrael i SAD, sprovode ciljana ubistva, ali strogo u kontekstu borbe protiv terorizma, navodi „Njujork tajms“. „Nijedna druga velika sila ne koristi ubistvo tako sistematski i nemilosrdno kao Rusija protiv onih koje smatra izdajnicima svojih interesa u inostranstvu,“ piše „Tajms“.

Rusija, međutim, nije usamljena kada su u pitanju „loše navike“ - ukorijenjena ali sporna praksa koja se nastavlja čak i kada opravdanje za nju više nije očigledno, ako je ikada i bilo, piše u „Forin polisiju“ Stiven Volt, ekspert za međunarodne odnose na Univerzitetu Harvard.

On kao primjer navodi Sjedinjene Države, ističući da američki zvaničnici ne mogu da prestanu sa pokušajima širenja demokratije milom ili silom, bez obzira na to koliko često se takvi pokušaji vrate kao bumerang. To je dijelom zato što su demokratija, sloboda itd. usađene u američku političku kulturu, što kritičarima otežava da kažu da će drugim društvima biti gore ako iznenada postanu demokratska. Ta politika opstaje zato što su razne vladine agencije, NVO i druge organizacije posvećene tom poduhvatu. Ohrabrivanje demokratije nije uvijek loša ideja, naravno, ali SAD i dalje to pokušavaju čak i kada će posljedice vjerovatno biti štetne, kaže Volt.

Slično tome, američka vlada i dalje misli da komplikovane političke probleme može riješiti vazdušnom silom, naročito putem „ciljanih ubistava“ u udaljenim predjelima, navodi profesor Volt. On se slaže da takva taktika može biti korisna u pojedinim kontekstima (pomogla je npr. da se degradira frakcija Islamske države u Libiji), ali podsjeća da je korištenje vazdušne sile za ostvarenje pobjede u kompleksnim kampanjama protiv pobuna propalo u Avganistanu, Jemenu, Iraku i drugdje.

„Ali, zato što su i Pentagon i CIA posvećeni tim instrumentima, i zato što predsjednicima daju jeftin način da „učine nešto“ bez slanja puno vojnika na teren, ovakav odgovor na haotične probleme u udaljenim mjestima postaje još jedna loša navika“, ocjenjuje Volt.

Kao „klasični slučaj loše navike koje se ne možemo odreći“, on navodi „specijalni odnos“ SAD-a sa nekim državama Bliskog istoka - Saudijska Arabija, Izrael, Egipat. Volt kaže da su svi ti odnosi pojedinačno možda imali smisla u prošlosti, iako ih je više trebalo uslovljavati dobrim ponašanjem američkih klijenata, ali su strateški i moralni argumenti za njih vremenom oslabili. Ipak, „specijalni odnosi“ traju i u nekim slučajevima se šire, iako se negativne posljedice nagomilavaju, dodaje on.

Prednost globalne supersile je u tome što vjerovatno može priuštiti nekoliko loših navika. Ali, to što ih možete priuštiti, poroke ne čini vrlinama, piše Volt.

U članku „Forin polisija“ se navode loše navike i drugih država. Izrael je, na primjer, nakon nezavisnosti usvojio strogu politiku odmazde protiv palestinskih gerilaca u loše definisanim pograničnim oblastima nakon primirja 1948. Ta politika je uključivala napade na jordanske, egipatske i sirijske snage dijelom da bi se tim vladama dala inicijativa da napadaju palestinske borce - i možda je imala smisla početkom 1950-ih. Ta taktika je prilično dobro funkcionisala sa Jordanom, ali je takođe doprinijela intenziviranju spirale sukoba sa Egiptom i igrala ulogu u izazivanju ratova i 1956. i 1967.

Volt navodi da politika odmazde danas znači angažovanje moćnih izraelskih vojnih snaga protiv daleko slabijih palestinskih grupa, što neizbježno izaziva nesrazmjerne civilne žrtve.

„Šteta za međunarodni imidž Izraela nadmašuje bilo kakve strateške koristi, ali je to loša navika koje se Tel Aviv, izgleda, teško oslobađa.“

U međuvremenu, i Palestinci su zaglavljeni u svojim lošim navikama - unutrašnje rivalstvo, korupcija i kontraproduktivni oblici otpora - prakse koje decenijama unazađuju njihove nacionalne težnje, piše „Forin polisi“.

Njemačka i Japan su imali veoma lošu naviku kretanja u osvajanje susjeda, ali su se, reklo bi se, obje države uspješno i zauvijek oslobodile toj impulsa, kaže Volt. SAD su tolerisale ropstvo i rasizam ali su tokom prošlog vijeka pokušavale da se oslobode tog otrovnog nasljeđa.

Kao pozitivan primjer, američki profesor navodi i to što je singapurski državnik Li Kvan Ju transformisao korumpirani lučki grad u model ispravnosti, uprkos nedemokratskim karakteristikama. A Anvar Sadat je u Egiptu napravio otklon od loše navike Gamala Abdela Nasera - pokušaja predvođenja arapskog svijeta, i umjesto toga se usredsredio samo na unapređenje interesa Egipta.

Međutim, odricanje od loše navike ne ide lako i, kako što pokazuju primjeri Njemačke i Japana, promjena nekad dolazi tek nakon velike nacionalne katastrofe - kao kad zavisnik dotakne dno, piše u komentaru „Forin polisija“. Odbacivanje loših navika je takođe manje vjerovatno kada su i akcije i posljedice skrivene od pogleda, bilo da se radi o zavisnosti Rusije od trovanja neprijatelja ili o previše energičnim pokušajima američke Nacionalne bezbjednosne službe da nadzire svakoga.

Volt ističe da iskorjenjivanje loših navika, kada su čvrsto ukorijenjene u postojećim političkim institucijama - kao što je slučaj u visoko korumpiranim društvima - može biti gotovo nemoguće.

Sve to nas podsjeća da moramo biti realni u vezi sa sposobnošću kompleksnih društava da se promijene preko noći. Ta činjenica može biti ohrabrujuća u nekim okolnostima, ukoliko pomaže da se izoluju uspješne politike oponenata koji pogrešno žele da ih sruše. Ali, to takođe znači da politiku koja je nadživjela svoju korisnost može biti teže iskorijeniti nego korov.

„Sljedeći put kada pomislite da će neki novi harizmatični lider maestralno doći na vlast i popraviti sve: razmislite još jednom,“ zaključuje Volt.

Njemačka je opsjednuta fiskalnom odgovornošću

S obzirom na iskustvo sa katastrofalnom hiperinflacijom 1923, nije ni čudo što su poslijeratni Njemci krajnje osjetljivi kada je u pitanju stabilnost valute i opsjednuti fiskalnom odgovornošću, kaže Stiven Volt.

On podjeća na riječi novinara Kristofera Alesija da je „Bundesbanka osnovana 1957. kao prva potpuno nezavisna banka u svijetu sa jednostavnim, ali sveobuhvatnim mandatom: da cijenu njemačke marke drži stabilnom ograničavanjem inflacije“.

Taj stav i dalje dominira njemačkim pristupom ekonomskoj politici i zato je Berlin insistirao na politici stroge štednje nakon finansijske krize 2008. godine, što je produžilo recesiju i nametnulo bolne mjere nekim evropskim državama, navodi harvardski profesor.

„Ono što je imalo smisla 1950-ih, nema smisla 2009, ali su se njemački kreatori politike usredsredili samo na loše navike Grka i ostalih i umanjili značaj sopstvene uloge u kreiranju krize i previše rigidne posvećenosti fiskalnoj doktrini“, ističe on.

Arsenal ruskih smrtonosnih otrova i dalje u upotrebi

"Njujork tajms“ piše da je otrov omiljeno oružje ruskih obavještajaca duže od vijeka. Biohemičar Grigorij Majranovski je od 1928. tajno radio na zadatku proizvodnje bez ukusa, boje i mirisa. Jedan agent koji je prebjegao iz KGB-a je 1954. opisao tajnu laboratoriju blizu Lubjanke, štaba agencije, i „eksperimente na živim ljudima.“

Agencije su stvorile arsenal smrtonosnih otrova kojima je teško ući u trag i koji su, kako tvrde analitičari ruskih bezbjednosnih prilika, i dalje u upotrebi. Terorista arapskog porijekla, poznat kao Hatab, umro je 2002. u svom planinskom skrovištu u Čečeniji pošto je otvorio pismo u kojem se nalazila jedna vrsta nervnog gasa sarin.

Ruski bankar Ivan K. Kivelidi je umro nakon što je došao u kontakt sa kadmijumom, koji je smrtonosan na dodir. Njegova sekretarica je umrla od istih simptoma, očigledno jer se otrov prenio na telefonsku slušalicu u kancelariji. Karini Moskalenko, ruskoj advokatici specijalizovanoj za iznošenje postupaka pred Evropski sud za ljudska prava, 2008. je pozlilo u Strazburu od žive pronađene u njenom automobilu.

Opoziciona novinarka Ana Politkovskaja je 2004. popila otrovni čaj na domaćem letu ruske aviokompanije Karat, ali je preživjela. Dvije godine kasnije, upucana je u liftu zgrade u kojoj je živjela.

( Angelina Šofranac )