Ništa nije ozbiljnije od igre

Mišel Bitor je francuski pisac i esejista, pjesnik putovanja, snova i slikarstva. Predavao je filozofiju na četiri strane svijeta: Francuskoj, Americi, Egiptu, Švajcarskoj…

U prvim djelima Bitor se stara da predstavi savremenu stvarnost trudeći se da se odvoji od tradicionalnog romana. Počev od Mobila (1962) Bitor se okreće eksperimentalnom djelu. Kasnije postaje slavan po svojim pričama o putovanjima kroz seriju Duh mjesta kao i pričama o snovima kroz seriju Materija snova. Sarađivao je sa mnogim slikarima o kojima je pisao i istovremeno ispitivao veze umjetnosti sa literaturom u nizu tekstova ukrštenih djela (Riječi u slikarstvu).

• Gospodine Bitor, Vi ste pisac svjetskog glasa. Da li ste imali život kakav ste željeli? Da li je slava dovoljna nagrada za uloženi rad? Da li biste ponovo izabrali isti život?

"Odjednom tolika pitanja! Uvijek se iznenadim kad se govori o mojoj slavi, jer se meni čini da ja imam prilično poteškoća. Možda sam pisac svjetskog glasa, ali kao i svi pisci, mislim da se ne govori dovoljno o meni. Kad pogledam sve te knjige koje sam objavio i sam se čudim. Sve je to zaista zahtijevalo ogroman rad i nije mi jasno kako sam ga mogao privesti kraju. Sasvim je moguće da sam zbog raznih teškoća bio prinuđen da mobilišem toliko energije. Da sam postigao ono što se zove uspjeh odmah, da sam mogao da obezbijedim egzistenciju prodajući mirno nekoliko bestselera, svakako bih manje napisao. Ali nimalo mi nije žao.

Kada bih mogao ponovo da počnem život, zadržavši neke uspomene iz prve verzije, nadam se da bih mogao da izbjegnem neke zamke, ali ono glavno ne bi bilo različito. Imao sam mnogo prelijepih trenutaka koji su mi pomogli da prođem kroz razne tunele. Pa i pokušavam da ispričam neke od njih."

• Zašto ljudi pišu? Šta je literatura za Vas?

"Literatura je rad na jeziku. A piše se iz raznih razloga: da se stekne novac, ugled, itd. Ali neki ljudi će posvetiti veliki dio svoga rada jednoj vrsti borbe s jezikom, jer im se čini da je to jedini način za njih, i za druge, da izađu iz nekih ćorsokaka ili bolesti. Veliko djelo povećava naše znanje i poboljšava svijet.

Jedna literatura izražava jednu epohu, ali takođe u njoj igra svoju ulogu, daje o njoj novu sliku, poboljšanu i na kraju je mijenja. Pišemo da bismo izmijenili svoj život. A možemo promijeniti svoju egzistenciju samo ako promijenimo egzistenciju drugih. Djelo je uvijek fundamentalni podatak o piscu.”

• Pisati, šta je to za Vas?

"To je najvažniji dio mog života, a pored toga ja sam i otac i djed, i radim na fakultetu kao profesor. Kada pisanju ne uspijem da posvetim dovoljno vremena, sedmicu-dvije, postajem nervozan, svadljiv, čak mi zdravlja strada. Pisanje je mučenje, ali mučenje bez koga ne bih mogao biti radostan. Mi smo primorani da razmišljamo, da svjesno pravimo od našeg romana jedan instrument novine, i prema tome instrument oslobođenja."

• Po čemu Vi pripadate Novom romanu?

"Novi roman je najvažnije poglavlje u književnim udžbenicima XX vijeka. Mene tamo spominju, mada me spominju i u drugim poglavljima. Ponekad me je nervirao taj naziv i to pripadanje, ali kritika je poodavno naučila da razlikuje pisce jedne od drugih, a sigurno je da se divim svim tim pionirima Novog romana.”

• Rekli ste: “Istorija je postepeno čitanje svijeta i nje same. Pisanje je privilegovani momenat tog čitanja...“ U kojoj mjeri je neophodno to uzajamno preplitanje istorije i literature?

"Treba da se složimo oko riječi istorija. To može da znači jedan niz događaja, ili priču o tom nizu. Svako književno djelo se pojavljuje u jednom momentu niza događaja. S druge strane, samim tim što je to priča, priča o tom nizu događaja, oni mogu da budu posmatrani s tačke gledišta književnosti. To je jednostavno tako. I bolje je biti svjestan toga."

• Na jednom mjestu kažete: „Zato je najtemeljitiji književni rad djelovanje jedne akcije... Roman ne može biti ni neutralan ni nevin“. Hoćete li nešto reći o toj akciji, o angažovanju romana? O njegovom uticaju na čovjeka, društvo?

"Jedan roman je uvijek angažovan u evoluciji društva. Nije potrebno angažovati ga preko toga. Književna priča mijenja društvo, pokazujući nam kako možemo da pričamo ono što je obično zabranjeno ili sakriveno. Zato su nam često potrebni veliki zaobilasci."

• Mišel Lone u Otporu kaže: “Moćnika ne nervira toliko ono što vi kažete, nego ono što ste vi. Egzistencija muzičara, pisca, slikara izvjesnog nivoa, dovodi ga do bijesa do te mjere da bi htio da ih smrvi, jer su oni vječita optužba onoga što on radi i onoga što jeste.“ To se ovdje odnosilo na moćnike televizije. Zar se to isto ne može primijeniti i na političare i druge ugnjetače koji progone umjetnike iz istih razloga. Nasilnik je uvijek jači, koje je umjetnikovo oružje?

"Nasilnik, ili tiranin, ili ugnjetač, nije uvijek jači. Srećom, ima mnogo mjesta gdje se njegovo vladanje srušilo. Što se tiče umjetnikovog oružja - to mogu da budu lukavstvo, putovanja, i prije svega - njegove slike ili njegove knjige."

• Napisali ste puno tekstova o slikarima, kompozitorima, skulptorima pod naslovom Ilustracije. U čemu se sastoji ta saradnja? Koje slikare ili muzičare osobito volite? Kojoj umjetnosti dajete prednost?

"Veliki sam ljubitelj slikarstva, savremenog i onoga iz prošlosti. Nemoguće mi je da nabrojim sve slikare ili muzičare koje volim. Ima ih mnogo. Meni su potrebne umjetnosti."

• Igra je česta riječ koju upotrebljavate. Šta to znači?

"Ništa nije ozbiljnije od igre. Umjetnosti, sve što je izmišljeno, naučna otkrića koriste igru koja se nalazi u obrtima svih determinizama, svih mjesta u kojima slučajevi mogu da se dogode, susreti koji dozvole, na primjer, da čitalac nađe svoju knjigu.

Da bi ih otkrio, potrebno mu je da krene malo u avanturu, treba da mu je ostalo nešto od djetinjstva, treba da zna da se zabavlja s idejema i predstavama, da ih isproba."

( Branka Bogavac )