Maksim

I ovo ljeto je prohujalo s vihorom.

Ne vjerujem da bi ove dvije sjetne riječi toliko bile u upotrebi da nije onog sjajnog prevoda romana “Gone with the wind” Margaret Mičel (“Prohujalo s vihorom”). Istina je da se čovjek najbolje poznaje po stilu: u govoru, oblačenju, ponašanju...

Neko od stila preveo je naslov romana Mičelove, jer bi doslovan prevod bio “Otišlo s vjetrom”. Čudo je naš jezik. Kad se, recimo, “Na Drini ćuprija” prevede na drugi jezik, na primjer engleski, “The Bridge on the Drina”, dobije se ono što bi na srpskom glasilo “Most na Drini”. Strani čitalac ostaje bez one boje i mirisa što ih donose inverzija i leksički izbor (turcizam ćuprija, umjesto slovenizma most).

* * *

Vodio sam autorsko veče Maksima Lutovca na “Barskom ljetopisu”, povodom njegovih 80 godina. Nema tih para koje bih mijenjao za naša dugogodišnja druženja, posebno šahovska, ali i ona petkom kad izađe bilten za vikend i kad, uz kafu, ispunjavamo tiket za kladionicu, na sitno, sve snujući snove o velikom dobitku.

I kad, poslije toga, zadovoljni ispunjenim tiketom koji mora biti dobitnički (a nije nikad) lagano, korak po korak, odšetamo do mosta rijeke Željeznice, praćeni onim krupnim, zdravim barskim suncem. Na tom potezu, od glavnog gradskog trga do ušća Željeznice u more, čuo sam bezbroj anegdota. Uvijek su to bile životne, zanimljive priče. Bio bih autor sjajne knjiga pripovijedaka da sam imao spisateljski nerv i snimao sve ono što je on tu, pod vedrim nebom, godinama besjedio.

Ponešto sam zabilježio u „Barskim pričama“, ali najdugovječniji direktor Barske gimnazije nije dva put ispričao istu priču i mnogo toga je ostalo da lebdi nad barskom dolinom ili se, na žalost, već otisnulo iznad vrhova Rumije, izgubljeno zauvijek.

I kad smo kod gimnazije: Maksim je umio lako, sa puno takta i šarma, uvijek u dobroj namjeri, da okupi bivše gimnazijace, različitih političkih i drugih ubjeđenja, ali privrženih svojoj nekadašnjoj školi. Gimnazija je u njegovo vrijeme bila ponosna na svoje bivše đake, oni još više na nju.

* * *

Neko je, izgleda, nekom došapnuo da se svi veliki, dobro organizovani gradovi raspoznaju po zavijanju sirena, a i građani malo od njih cvikaju. Od tog doba Bar paraju sirene vatrogasnih, policijskih i kola hitne pomoći. Ne znam za vatrogasce i zdravstvene radnike (slutim da, ponekad, ne mogu da odole), ali svojim očima sam gledao kad policijski automobil uključi sirenu i rotaciono svijetlo i pretiče kilometarsku kolonu.

Pitam poslije da li je bilo neke saobraćajne nesreće, vele – nije.

* * *

Pohvale zaslužuju barski saobraćajci koji su u protekla dva mjeseca, od jutra do mraka, regulisali saobraćaj na Žukotrlici i u Sutomoru. Nesebično su, bez nervoze i arogancije, nastojali, manje ili više uspješno, da olakšaju i pješacima i automobilima prolaz po nesnosnoj vrućini.

Ali, kao da im je falio jedan Jovan Bulj. To je onaj čuveni beogradski saobraćajni milicioner koji je ostao upamćen po vještom regulisanju saobraćaja početkom sedamdesetih godina kod Doma omladine i na Terazijama, kao i po gracioznim pokretima. Pričalo se da je završio višemjesečni kurs baleta u Narodnom pozorištu i da je zato imao tako graciozne pokrete, ali jedan od poznatijih Jugoslovena u to vrijeme izjavio je da se samo aktivno bavio sportom, fudbalom i rukometom.

* * *

Napokon je, u tkz. infrastrukturnom smislu, nešto napravila i aktuelna opštinska uprava: popunila je rupe na ulicama. Ali sad Bar izgleda sirotinjski, kao ranjenik kome je na brzinu pružena prva pomoć ili kao mi, mulci iz Popovića, od prije pola vijeka, kad smo na pantalonama imali zakrpe. Te zakrpe bile su toliko upadljive da smo imali utisak da se vide i sprijeda.

Ovaj novi asfalt upadaće u oči sve dok ga sunce, jesenje kiše i bura ne obezboje, uostalom kao i sve nas.

* * *

Bio sam pred Građanskim biroom oko 14,45, misleći da “rad sa strankama“ traje do 15 časova. Ali, vrata su bila zaključana već 45 minuta. Onda sam pošao okolo, na glavna opštinska vrata i preko dvije „veze“, za minut, završio to što mi je trebalo.

Možda se ovim potezom nisam proslavio kao neko ko drugima na ovom blogu “soli pamet”, ali je lijep osjećaj kad znaš da si u svom rodnom gradu i da imaš malu privilegiju upravo zbog toga što si Baranin.

* * *

Svojevremeno sam ostao bez teksta u jednom društvu u kojem se govorilo isključivo u relacijama “naš” i “njihov”. Nisam reagovao, a trebalo je. I uvijek mi je neprijatno kad se toga sjetim.

Na tu epizodu me podsjetila ova nesrećna reklama za “Klik TV”, u kojoj je “naš” predstavljen kao blento, ali to izgleda ne pogađa čak ni dežurne rodoljube, jer se reklama emituje na “našoj”, odnosno nama naklonjenoj televiziji.

* * *

Kada je sijedi general, prav kao svijeća, vojničkog držanja, dospio na najpoznatiji jugoslovenski otok, u početku su ga respektovali i stražari i kažnjenici. Ne zna se ko se prvi od njih okuražio da ga udari, ali je, poslije tog probijanja leda, dobijao često i obilato batine, više od ostalih.

Ne zna se ni ko se prvi bacio kamenom na M. Lekića od njegovih doskorašnjih saradnika, ali otada izgleda kao da većeg neprijatelja od njega nemaju.

* * *

Ima ljudi koji su uvijek i svuda bučni. Ne mogu tiho da pričaju čak ni na sahranama.

Na jednom pokajanju nedavno u Zeti gledao sam čovjeka koji je glasno razgovarao i nisam mogao da zaključim je li gluv, smeten, nevaspitan, nesmotren ili jednostavno želi da se čuje njegova riječ, makar i na tako neprikladnom mjestu. Svima je bilo neprijatno osim njemu.

Htio sam da ga upozorim da bude tiši, pošto je bio blizu mene, ali nisam se usudio – ko zna kakva bi bila njegova reakcija.

* * *

Kad me neko u 11 sati preko telefona, poslije mog “molim”, upita: “Jesam li te probudio?” – streknem i nastavim razgovor što je moguće ljubaznije. Jer, što bi me pitao za buđenje skoro u podne, sem ukoliko mu moj glas nije zazvučao mrzovoljno i odbojno.

( Milan Vujović )