Dječak iz Nikšića ne bira posao da bi prehranio brata i majku

Dječak iz Kličeva Božidar Nikčević nadniči i danas, kao i prije četiri godine, kako bi prehranio porodicu.

Iako su mnogi “ustali” da pomognu porodici kada su “Vijesti” 2012. objavile priču, a svom velikom navijaču pomogao je i FK Partizan, nakon čega je organizovan i humanitarni koncert za dječakovo srećnije djetinjstvo, Božidar i danas radi teške poslove.

U međuvremenu, preminuo mu je otac Miloš, a sestra Jelena se udala, pa Božidar brine o mlađem bratu Jovici i bolesnoj majci Svetlani.

“Teško nam je pala očeva smrt. Nije lako brinuti o majci i bratu, ali mora se. Radim sve živo. Pitanje je šta ne radim. Odem na Žabljak kod sestre, koja je tamo ljeti, i berem borovnice. Mogu zaraditi dnevno 20 do 30 eura, a toliko zaradim i kada radim oko sijena. Kad me zovnu ovi što šegaju, dodajem im drva, i zaradim euro od metra. Sav novac ide majci. Za mene ne uzmem ni cent, niti mi treba“, kaže tiho dječak.

Valjda mu je siromaštvo uništilo snove, pa kaže dajedino razmišlja gdje će zaraditi koji euro i pomoći bolesnoj majci i bratu.

Nikčevići su živjeli od 179 eura penzije koju je pokojni Miloš naslijedio od oca.

Njegovom smrću ostali su bez tog novca i sada žive od 190 eura naknade, koliko ima Svetlana po osnovu troje djece.

“Pričaju da će tu naknadu ukinuti poslije Nove godine i ne znam šta onda. Još nijesam platila troškove za pogrebne usluge koji iznose 715 eura. Ne znam šta bih radila da nije Božidara i Jelenine porodice, koja mi pomaže”, priča Svetlana.

Kaže da su im mnogi pomogli prije četiri godine i koliko-toliko olakšali život.

Bilo je i neispunjenih obećanja, ali nikome ne zamjera. “Pomogli su ljudi koliko su mogli, neki i više od toga. Kupatilo i dalje nije završeno, ali navikli smo bez njega. Od koncerta smo godinu i dva mjeseca mjesečno primali po 190 eura. To nam je značilo. Sada smo ostali bez Miloševe penzije. Išla sam u Socijalno i rekli su mi da je Miloš bio penzioner i da nemamo nikakvo pravo na pomoć od njih. Iz Fonda PIO su mi rekli da bi mogli da završe djeci neku minimalnu penziju od 130 eura da je Miloš imao pet godina staža. Ali on je imao 3,8 godina. Pitala sam privatnike kod kojih je radio, a nije bio osiguran, da li bi mu doplatili to godinu i dva mjeseca, ali niko neće“, kaže Svetlana.

Tvrdi da ne može da radi zbog lošeg zdravlja i da se snalaze kako znaju i umiju.

“Teško je, ali samo da su mi ova djeca zdravo, pa će biti bolje“.

Pomoć Nikčevićima može se uplatiti na žiro-račun 510-2509977268009-29, kod Crnogorske komercijalne banke, na ime Svetlane Nikčević.

Braća žele bijeli mantil - Božidar bi mesarski, a Jovica doktorski

Božidar je prošle godine završio osnovnu školu, ali nije nastavio školovanje. Obećao je majci da će to uraditi ove.

„Da budem iskren, nije se ni mogla upisati škola. Nema se, a mora se raditi. Mora se od nečega živjeti. Volio bih da završim za mesara, ali toga nema u Nikšiću. To sam radio sa pokojnim ocem i to sam zavolio. To bih volio i vanredno da završim, ali nema se novca, a nekako sam siguran da bih bio dobar mesar. Ali, upisaću nešto. Za kuvara ili konobara. Mora se neka škola završavati“.

Jovica će, sa godinom kašnjenja, krenuti 1. septembra u prvi razred.

I dok bi njegov stariji brat volio da postane mesar, Jovica mašta o drugom bijelom mantilu – volio bi da bude doktor.

( Svetlana Mandić )