Čas iz geografije na vrhu Ostrovica (Ostrvica)

Najviše volim da idem negdje samo sa suprugom ili sa jednim do dva prijatelja. Razloga ima više. Prvi je što sam ja prilično spora, pa ometam i nerviram ostale u grupi. Zatim, želim da stanem kad hoću i zadržim se na pauzi dovoljno dugo da fotografišem i izdivim se prizoru ispred sebe. Kad se ide u većoj grupi, to nije moguće. Takođe, uživanje u prirodi podrazumijeva i “slušanje tišine” koju mogu da remete samo ptice i insekti. Ljudski glas mi se ne uklapa. No, nekad moram da napravim kompromis.

Kad mi je sestra spomenula vrh Ostrovica (lokalno stanovništvo ga zove Ostrvica), koji ima fenomenalan pogled (ima ga svaki vrh, ali postoji bolji od boljeg) i kad sam vidjela da je visok “samo” 1768 metara, odmah sam se bacila na internet pretragu. Kao i obično, korisnih informacija nije bilo. Zato sam zamolila vođu jednog planinarskog društva da mi, preko telefona, objasni kako da do tamo stignem. Taktično mi je rekao da to baš nije jednostavno i da je najbolje da pođem sa grupom planinara kad ta tura bude na redu. Prihvatila sam tu neminovnost, a kasnije se u više navrata smijala u sebi svom optimizmu. Naime, po ko zna koji put se na djelu pokazala tačnom teorija relativiteta. Sve je relativno! Nije bitno samo do koje tačke treba da se popneš, već i sa koje si krenuo. Nego, da krenem redom.

Nas tridesetak, sa PSK Montenegro guide, krenuli smo jutarnjim lokalnim vozom iz Podgorice ka Kolašinu. Poslije nešto više od sat vremena vožnje, izašli smo na stanici Selišta, koja se nalazi na visini od 970 metara. Ovo je jako bitan podatak, koji govori da do cilja treba da se popnemo 800 visinskih metara. Svi koji su ikad planinarili znaju da to nije nimalo lako. Odmah od stanice je krenuo nagli uspon, travnatim površima, od kojih mi je duša bila u nosu i gorko sam se pokajala što sam krenula. Kaskala sam na začelju kolone i borila za vazduh. No, kako je vrijeme odmicalo, ja sam uspijevala da se adaptiram i da uspješno pratim veoma spremnu ekipu. Posle jednog kratkog, ali popriličnog uspona, napravili smo dvominutnu pauzu u hladu. Ugrabila sam priliku da iz torbe izvučem fotoaparat i da iza leđa registrujem Lukanje, Tali i Lijevno, poznatije kao Kenedijeva glava. Vođa puta, Danilo, je odolio pritisku pojedinih gladnih i umornih planinara i prvu pauzu je dao poslije 2 sata forsiranog uspona. Mjesto na kom smo odmorili se zove Karadanske strane. Teren je bio takav da smo doručkovali “pod ručnom”, ali u blizini zgodnijeg mjesta nije bilo.

Ovo je bio pogled koji se pružao ispred mene dok smo doručkovali i razmišljali da li je moguće da ćemo hodati do 15 časova, kada smo po planu trebali da budemo na cilju. Nismo dugo pauzirali, već smo krenuli kroz šumu, bočnom stazicom, mjerkajući nagib. Moja procjena (možda pretjerana) je da je bio između 70 i 80 stepeni.

Ne spomenuh da staza nije markirana i da samo iskusni planinari, koji su se ovuda peli u više navrata, mogu da nađu put. Zato sam se u sebi i smijala mom naivnom zahtjevu da mi se preko telefona objasni kako da do tamo stignem. Povremeno bi izlazili na male čistine, gdje smo, s lijeve strane imali pogled ka Maganiku.

Pogled nam je govorio da smo se prilično popeli, ali, do cilja je bilo još daleko. Jedan uspon je smjenjivao drugi. Sreća je bila što se uglavnom išlo kroz šumu jer je temperatura bila poprilična. Nikad tokom nekog uspona nisam vidjela više drveća stradalog od gromova. Mada, tad sam shvatila da nikad nisam više i duže hodala kroz šumu. Prolazili smo pored jagoda i malina. Čupnuli bismo po koju u prolazu da ne zaustavljamo kolonu. Entuzijasti su brali ljekovite biljke za čaj. Ja nisam imala snage ni da izvadim fotoaparat da ovjekovječim prizore pored kojih smo prolazili. Poslije malog odmora, opet uspon. Ovoga puta ivicom šume.

Prije izlaska iz šume smo napravili još jednu pauzu da se malo odmorimo prije najvećih napora. Ispred nas je bila gola padina (livada kako je zvao naš vodič, a mi nismo pristajali na taj naziv). Livada asocira na nešto pitomo i ravno, a ovo pred nama je imalo jedinu sličnost s livadom to što je bilo obraslo travom. Sunce je prilično pržilo i mi smo bili srećni kad smo se dokopali šume. Ne zadugo. Uspon koji se pružao pred nama je nas nekoliko obeshrabrio. Kako ćemo ovo? No, morali smo naprijed jer je povratak bio predviđen drugim putem. Tako da je plan pojedinih da ostanu tu i čekaju povratak ostalih, pao u vodu.

Ovo iznad je fotografija sa samog početka posljednjeg uspona kroz šumu kad mi je još padao na um fotoaparat. Do izlaska iz nje, samo sam razmišljala kako da se dokopam naredne grane koja će mi služiti kao oslonac i spriječiti me da se otkotrljam niza stranu. :) Kad smo (bar nas nekoliko) mislili da više stvarno ne možemo više, izađosmo na čistinu.

Saznanje da je cilj na dohvat ruke mi je dao takvu snagu da ovaj poslednji uspon nisam ni registrovala. Čak sam imala volje i snage da ovjekovječim ovu čuvarkuću koja se spremala da procvjeta.

Na vrhu smo se svi oslobodili rančeva, neko i cipela i krenulo je oduševljavanje pogledom i fotografisanje. O tome kojem planinskom masivu Ostrovica pripada nisam razmišljala dok se nisam latila tastature. A onda su se svi bacili u razmišljanje, čitanje karata… I do “zaključenja bloga” nismo ustanovili da li je Ostrovica dio Komova, Moračkih planina ili Bjelasice. Na geografskoj karti Crne Gore, kakvu smo nekad imali u školi i kakvu ja imam kući, piše samo visina i oznaka vrha. Pročitah, na kraju, da je Ostrovica zaseban planinski masiv oivičen sa jugoistoka i istoka dolinom rijeke Tare i Komovima, a sa sjevera Kolašinskom kotlinom. Ali, tada, dok smo stajali na vrhu, o tome nismo zamarali mozak. Nas je interesovao reljef Crne Gore.

Čas geografije je mogao da počne. Ostrovica se nalazi na nevjerovatno dobrom strateškom položaju sa koje se mogu vidjeti mnoge planine i to veoma jasno i uočljivo. To joj omogućava centralni položaj u odnosu na ostale. Na zapadu su se pružile Moračke planine. Moram skrušeno priznati, da koliko god mi ko pokazuje, nikad ne zapamtim sve. Valjda zato što se na njih još nisam pela. Ili što ih ima toliko mnogo. Tek, vide se vrhovi Maganika, Lole, Talija, Stožca. Nešto sam sigurno zaboravila.

Kad pomjerimo pogled malo udesno, vidimo redom vrhove Sinjajevine: Tornu (Bablji zub), Gradište, Umove i Jablan. Torna, iliti Bablji zub, je, što je meni jako zanimljivo, nekada pripadala Moračkim planinama (jer na njih i liči). Kasnije se, zbog prirodne granice koju čini rijeka Morača, “prekomandovala” i pripala Sinjajevini. :)

Sjeverno se uočava Kolašin, sjeverozapadno Bjelasica. Bjelasicu uvijek ugledam zahvaljujući repetitoru na Zekovoj glavi. Ne može se promašiti.

Prema istoku, u pozadini, vide se Komovi. Tu definitivno ne mogu pogriješiti zbog toga što sam se pela na Vasojevićki kom dva puta, a napravila sam i kružnu turu oko njih.

Prema jugoistoku se pružaju planine Kučke krajine. Uočava se i Maglič. Čak se i Prokletije mogu vidjeti. Doduše, u pozadini No, tu mi se već zavrtjelo u glavi, uhvatih dva-tri kruga, sve mi se pomiješa, a sunce peče li peče. Shvatismo da ne možemo dugo da ostanemo na tom žaropeku, koliko god nam bilo žao da se odvojimo od pogleda na predivni reljef Crne Gore.

Malo poslije mjesta na kome smo odmarali se nalazi obilježje i tužni podsjetnik na događaj od prije 5 godina, kada je planinar Andrej Tomović stradao od groma. U ime sjećanja na njega, planinari svake godine održavaju Memorijal i pohode ovo mjesto. Svi smo puni tuge i pijeteta prošli tuda. Nisam mogla da fotografišem.

Pred nama se pružala travnata padina. Kosina je bila pod popriličnim uglom. Noge su proklizavale, a jedino za šta smo mogli da se uhvatimo je bila trava. Nije da u njoj nije bilo i trnja i nije da nisam zažalila što u rancu nemam i neke radne rukavice. Ovo mi je, možda bilo i najteže u današnjoj turi. Srećom, trajalo je kratko.

U blog stavljam isključivo svoje fotografije. Ovog puta sam napravila izuzetak i pozajmila sam jednu od Danila, vođe puta, jer stvarno ne bih uspjela da se jednom rukom držim za travu a drugom fotografišem.

S druge strane padine smo naišli na borovnice. Kosina je bila pod nezgodnim uglom, spora nema, ali su i borovnice bile primamljive. Neko nije imao strpljenje za branje, a neko je, bogme, dobro zacrnio zube. :)

U naredna tri sata smo se spuštali niz šumu, niz strminu, pridržavajući se od stabla do stabla, od grane do grane. Klizali smo se po suvom lišću, blatu, ispod nogu su nam strcale suve grane i remetile nam ravnotežu. Malo ko nije pao bar jednom. Ja, dvaput. Srećom, nismo daleko išli, a sem što smo ugruvali izvjesni dio tijela, većih posljedica nije bilo. I prilično smo se zablatnjavili, mora se priznati. Te situacije nije ovjekovječio fotoaparatom čak ni Danilo.

Strmine kroz šumu su smjenjivali kratki predasi koje smo imali hodajući stazom. Tek koliko da se povratimo i prikupimo.

Bilo nas je tridesetak. Razlika u godinama između najmlađeg i najstarijeg bila je više od tri decenije. Imali smo srednjoškolce, studente, doktoricu, profesora na Univerzitetu… Među nama su bile dvije studentkinje iz Barselone koje su došle u Crnu Goru da volontiraju u okviru projekta Bašta Ekologika. U patikama i šorcu odšetale su ovu stazu ne pokazujući nikakav napor. Kao da su šetale po parku Guelj. Većina je bila izuzetno fizički spremna jer svakonedeljno idu na planinarenje (a vjerovatno se bave i drugim fizičkim aktivnostima). Nas, troje-četvoro smo malo kaskali, ali su nas svi strpljivo čekali. Ja sam kasnila dok se išlo uvis. Kad smo krenuli da se spuštamo, fizika je umiješala prste pa je masa napravila ubrzanje, tako da sam se spustila među prvima.

Na početku sam rekla da volim da u planinu idem sama sa suprugom (koliko god znala da to nije ispravno iz brojnih razloga) jer, između ostalog, u tim satima želim da budem samo sa prirodom. Sa što manje ljudi oko sebe. Ovoga puta sam se prijatno iznenadila što mi grupa od trideset nepoznatih ljudi nije bila teret. Naprotiv. I otkrila sam da je razlog za to velika duhovitost koju su ispoljili pojedini članovi grupe tokom svih 16 časova koliko smo toga dana proveli zajedno. U najtežim momentima bi neko odvalio nešto što bi nas sve zasmijalo. Takođe je na sve nas pozitivno uticala smirenost i samopouzdanje koje je ispoljio Danilo, vođa puta.

Ovaj gore prizor je jedini uspio da mi izmami fotoaparat iz torbe tokom sati spuštanja. Iskoristih pauzu dok smo čekali one koji se nisu spuštali tako brzo kao ja.

I kašnjenje lokalnog voza od sat vremena bi se podnijelo da nas nisu napali komarci “k’o rode”. Valjda nisu navikli da u stanici Mateševo bude toliko putnika, pa su nagrnuli. Mrtva umorna sam došla kući, radujući se što ujutro ne moram na posao jer su mi noge od ogrebotina i modrica bile primjerenije nekom živahnom četvorogodišnjaku nego ozbiljnoj gospođi u izvjesnim godinama. Bila sam ponosna na sebe što sam bila u stanju da pređem dvadesetak kilometara po, za mene, veoma teškom terenu i da pješačim deset sati. Izgleda da gojzerice još uvijek neće biti okačene o klin.

Sjutradan, dok smo po društvenim mrežama kačili fotografije sa ture, na jednu zajedničku, stiže prevod komentara jednog češkog planinara: ” Desilo se ono u što sam se nadao i što sam sanjao , ali što više nisam vjerovao 18 dugih godina što dolazim u Crnu Goru. Da, u voz za Podgoricu je blizu Kolašina (u Mateševu) ušla grupa crnogorskih planinarki. Znači-postoje.” Postoje, bogme. :)

Preuzeto sa: Jasnina putovanja

( Jasna Gajević )