Borba za mrvice

Sinoć (22.08.) zaspala sam sa informacijom da žene iz Rožaja spavaju na pločniku ispred Vlade štrajkujući kako bi ostvarile pravo, kao i druge žene u Crnoj Gori, na jedinstvenu, daleko čuvenu mjeru diskriminacije žena - „naknadu za višestruko meterinstvo“ koju su im obezbijedili opozicionari usvajanjem Zakona o dopunama Zakona o dječijoj i socijalnoj zaštiti. Važno je znati da ovaj Zakon žene nisu tražile, a dokaz za to je da nije bilo ni jedne javne akcije žena sa ovakvim zahtjevom, a bilo je mnogo zahtjeva i štrajkova za obezbjeđivanje prava na rad, za pravičnu naknadu iz rada, za penzije kojima su žene branile svoje civilizacijsko dostignuće i emancipatorsko pravo.

Opozicionari su se u nedostatku volje da se bave vitalnim pitanjima žena (i stanovništva) dograbili nataliteta i populizma i „velikodušno“ obezbijedili ovaj zakon. Upadljiv je bio izostanak sa sinoćnog protesta onih koji su tu „privilegiju“ obezbijedili ženama (ili možda samo „svojim“ ženama). Upadljivo je i što na naslovnicama štampanih medija nema ni slova o štrajku ispred Vlade. Vidljivo je da je, uprkos razmimoilaženja koncepcijskih, principijelnih i ideoloških, konsenzus medija i političara oko instrumentalizacije žena za njihove ciljeve čvrst i neraskidiv. Ne trebaju njima žene iz Rožaja, one su davno ostavljene bezakonju, siromaštvu i nasilju. Za njih su one neprivilegovana manjina i žene, a ostalo je folklor (nerad institucija na lokalnom nivou, izostanak dokumentacije, slaba evidencija...).

Da postoji ono što naši kameleoni od političara kažu da posjeduju, a to je Čast i Poštenje, sinoć bi bili sa ženama iz Rožaja - oni su ih doveli pred Vladu svojim nakaradnim idejama i populizmom i red bi bilo da su tamo sa njima.

Časno bi bilo da u ovom haosu koji su napravili polovini stanovništva, ne uvažavajući upozorenja da krše ženska ljudska prava i politike ravnopravnosti, makar završe sa političkom karijerom. Kako izostaje i jedno i drugo, jasno je da ih prava žena Crne Gore ne zanimaju, da su one samo tu da budu potrošna roba za ostavarivanje njihovih privilegija. Ne držim do diskursa Časti i Poštenja u politici, ali držim do Odgovornosti i tražim političku i moralnu odgovornost za one:

- koji su Inicirali zakon,

- koji su digli ruku za ZA u parlamentu,

- koji su digli ruku u Vladi da se obezbijede sredstva iz budžeta,

- odgovorne u Minsitarstvu koji nisu imali podatke o broju žena korisnica tog Zakona,

- odgovorne u Ministarstvu koji nisu imali podatke o broju žena koje su u penziji, a koje će koristiti ovaj Zakon,

- odgovorne u Ministarstvu koji nisu stali na stranu obezbjeđivanja ljudskih prava za sve,

- odgovorne u službama koje nisu imale ažurirane podatke i koje su manipulisale podacima,

- odgovorne službe koje nisu obezbijedile uslove da žene koje imaju pravo to i ostvare,

- činovnike koji su svojim stavom diskriminisali žene koje su tražile svoje pravo.

Preduzimanje aktivnosti koje slijede iz ovog vida odgovornosti promijenilo bi sistem i stavilo fokus na one koji moraju biti subjekat, a ne objekat dešavanja. Ne trebaju velike riječi, padanje u afane o NATo-u i Naciji, nego konkretna odgovornost (personalizovana) za konkretna zlodjela protiv interesa više od polovine stanovništva jedne države (dinamika usvajanja i sprovođenja ovog zakona jasno je pokazala nakaradnost zagrljaja vlasti i opozicije). Smatram da je usvajanje navedenog Zakona bio ozbiljan znak potonuća demokratskih principa i da svi trpimo štetu zbog toga, a najviše žene koje su ovim činom udaljene sa terena politike i rada, a dodatno se projektuje različitost u pravima kako bi se i dalje ženama moglo manipulisati.

Dakle, pravičan odgovor žena na ovakav vid nasilja bio bi izostanak žena sa izbora koji se bliže, pa neka se i tog dana „zaslužni“ političari ponašaju kao svih dana (i godina) mandata - sami sebi dovoljni, muškarci protiv muškaraca, muška solidarnost u privilegijama. Napravili su ambijent u kojem je skoro nemoguće pravično misliti i to je njihova najveća pobjeda i nasilje nad svima. Zato će i dalje biti na cijeni „borba za mrvice“, a izostaće politička i moralna odgovornost onih koji su nam to „omogućili“.

( Ljupka Kovačević )