Anketa

Djeluje kao jedan uporni déjà vu. Kad god se pojave rezultati neke ankete, istraživanja, kako se to voli reći, svi graknu uglas - naručeno od ovoga ili onoga, pristrasno, režimsko projektovanje i slično. I sve je to nesporno i tačno. Većina anketa koje se ovdje rade baš su to - politički marketing. Ali, moram priznati da me uvijek iznova zapanji žestina reakcije. Što ste očekivali - pravdne ocjene pravednih profesora na tromjesečju? Tako to vide osnovci.

Ne znam, zapravo, čemu služe ankete u Crnoj Gori, osim već navedenog razloga - marketinga? Ovdje se stav doživljava kao borbeni rov - i nema te ankete (ali ni stvarnosti, očito) koja bi to mogla promijeniti.

Svaki Crnogorac koji drži do sebe (a drugačijih i nema) zapita se, kad ga anketari nazovu - hmmm, zašto baš mene. Je li ovo za ono ili su se sjetili onoga? Iz te mentalitetske paranoje rađa se poriv da se - ukriva. Stav, mišljenje, viđenje - mentalitetska autocenzura. Kad god se treba izjasniti. Makar i u anonimnoj anketi. Za koju se ovdje vjeruje da je anonimna koliko i glasanje na izborima...

Zapanjujuća je moć transformacije Crnogoraca kada se treba izjasniti o bilo čemu. To je fenomen koji se ukazuje na nekoliko zanimljivih načina u gotovo svim epohama cg istorije, ili, bar u posljednjih dvjesta godina. Imate čovjeka koji jedno saopštava, drugo misli, treće podozrijeva, a na srcu mu je nešto četvrto... nevesela istorija i slični alibiji su uvijek tu, ali, na psihološkom nivou to je vrlo uzbudljiv teren. U svijetu su knjige napisane, snimani filmovi, pravljene studije o fenomenu “dvostruke igre” javno/privatno mišljenje. Kažu da u japanskoj kulturi funkcionišu, legitimno podvojena ta dva mišljenja - javno i privatno. Čitao sam negdje da trag toga dvojstva postoji i u jeziku, što bi bio valjan razlog da se čovjek posveti učenju japanskog jezika.

Međutim, ovdje se „druga drama sad odvija“. Uvijek je tako, u našoj Crnoj Gori. Sve ovo - kulture, jezike, pshihologiju, zaboravite kada se bavite ovim fenomenom u Crnogoraca. Ovdje je sve to pervertirano na neočekivan način.

Poznato je da na ulici gotovo nikada ne sretnete deklarisanog podržavaoca režima. Svi kritikuju, zabrinuti su zbog ovog ili onog poteza režima, ali, kad dođu izbori, ispostavi se da je ogroman broj baš tih javnih kritičara zapravo glasao za vlast.

Što je ovdje neobično? Neobično je što je javno, a što privatno. Naime, stvar bi mogla izgledati i ovako, a to bi, možda bila i razumljivija situacija, odnosno to bi bilo ono „racionalno“ licemjerje: da na ulici svi govore u prilog vlasti, ali, kad dođu izbori, vlast - gubi... Ovo bi bila situacija u kojoj, razumljivo, dominira lični interes, iako se čovjek priklanja javnoj slici idile.

Kod nas je obrnuto - privatno je potčinjeno „javnom“. Čovjek odabira ono čime ispunjava neki navodno „javni“, a ne sopstveni interes. Kakvo je onda stanje sa onim što on definiše kao lično, privatno, a kako izgleda ono što vidi kao opšti, javni interes? Da li to možda znači da je kod prosječnog građanina u današnoj CG nestala ideja o ličnom, kao takvom. Ili mu je ovakvom stvarnošću lični prostor suspendovan, jednostavno oduzet. To bi bila najrazornija moguća socijalna dijagnoza. Kada nestane ideja o ličnom, čovjek je ne sve spreman...

Ali, najbolji detalj u anketi, ili najgovorljiviji je informacija kako se ovdje doživljavaju institucije, a kako persone: institucija Predsjednika Crne Gore se nalazi na desetom mjestu po povjerenju građana, ali je čovjek koji obnaša tu funkciju, na ubjedljivo prvom mjestu među političarima. Zvuči li vam to logično? Kako uopšte vjerovati anketama? Ili Crnogorcima? Ma jasno, nije važna funkcija, važan je čovjek. To je suština. Dok god bude moguć ovakav „rezultat“ stvari se, izvjesno, neće pomjeriti.

( Balša Brković )