Veljko Mandić je zaslužio da ulica bude nazvana po njemu

„Veljko Mandić ostaće upamćen kao neprevaziđena veličina kada je u pitanju pozorište i gluma. Jedinstvenom metafizikom i temporitmom hipnotisao je publiku. Bio je stožer glumačkog apsoluta, neprikosnoveni - prvi čovjek scene. Nije morao da govori, samom pojavom je ispunjavao scenu“, kazao je reditelj Blagota Eraković na večeri koja je u Nikšićkom pozorištu posvećena bardu crnogorskog i jugoslovenskog glumišta.

Omaž glumcu koji je igrao širom bivše Jugoslavije i odigrao upečatljive uloge u pozorištu, filmu i na televiziji, upriličili su povodom 30 godina od njegove smrti Crnogorska kinoteka i Nikšićko pozorište, u sklopu Nikšićke kulturne scene 2018.

Mandić je igrao u 32 predstave koje je Eraković postavio. Od velikog broja uloga na “daskama koje život znače” izdvajaju se one u predstavama „Lažni car Šćepan Mali“, „Ujka Vanja“, „Kanjoš Macedonović“, „Gorski vijenac i „Put generala Dromire”. “Uradio sam više od 160 predstava i vjerujte da nisam doživio da nakon predstave cijela sala skandira ime glumca. Skandirali su Veljkovo ime. Ta metafizika kojoj je on igrao svoje uloge je bila začuđujuća. Čovjek koji nikad nijednu predstavu nije odigrao bez treme. Uvijek je od kuće donosio neki stari hljeb i iza dekora šetao kao neukrotivi hat desno-lijevo. Preslišavao se za tekst i taj hljeb gnječio u ruci. Izlaskom na scenu on je bio već toliko pun, toliko zreo stvaralački da je samo, ono što bi fudbalskim rječnikom moglo da se kaže, ‘ispaljivao’ rečenice”, kazao je Eraković.

Ispričao je kako ga je Bojan Stupica molio da mu dovede Mandića i kako mu je odmah ponudio angažman u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, kao i da je Veljko priznao da bi prihvatio da je bio mlađi. Otkrio je da je jedan od, za njega, najvećih pozorišnih reditelja XX vijeka Piter Bruk, pokušao da ubijedi glumca da nauči engleski jezik, ali da je i to odbio.

“Predložio bih da se objavi monografija o njemu i da jedna ulica u Nikšiću dobije ime čovjeka koji je bio poznat od Triglava do Đevđelije i šire“, poručio je Eraković.

Ostvario je Mandić veliki broj uloga u filmovima i televizijskim serijama renomiranih crnogorskih i jugoslovenskih reditelja poput „Zle pare“, „Lelejska gora“, „Nizvodno od sunca“, „Horoskop“, „Tišine“, „Hajka“, „Maratonci trče počasni krug“, „Petrijin venac“, „Dorotej“, „Šest dana juna“, „U ime naroda“ i „Pusta zemlja“. Na Festivalu u Puli 1979. nagrađen je Zlatnom arenom za najbolju sporednu mušku ulogu u ratnoj drami “Vrhovi Zelengore”, a za istu rolu je na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu dobio nagradu za najbolju epizodnu ulogu. Isto priznanje dobio je i za ulogu Kara-Zaima, u filmu „Derviš i smrt“.

„Njegova spoljna ekspresija, to fantastično lice slagalo se sa tom unutrašnjom energijom. Kada izađe na scenu ne treba scenografija – on popuni scenu jer publika osjeti taj unutrašnji naboj glumca, tu jednu fantastičnu energiju. Mislim da nijesmo svjesni Veljkove vrijednosti kao ni mnogih glumaca koji potiču iz Crne Gore“, kazao je reditelj Branko Baletić i dodao da je Mandićeva najbolja uloga bila u filmu ‘Pusta zemlja’ Gojka Kastratovića.

Mandić je karijeru na velikom platnu započeo 1956. ulogom žandara u drami “U mreži”, Bojana Stupice. Ali, tek desetak godina kasnije (1968) počinje “ozbiljnije” da se bavi filmom kada je glumio u “Lelejskoj gori”, da bi nakon toga igrao u više od 30 igranih ostvarenja. Napisao je i desetak dramskih komada koji su postavljani na pozorišnim scenama širom bivše Jugoslavije.

Bio je glumac „Narodnog pozorišta“ u Nikšiću, teatra u Kragujevcu i Crnogorskog narodnog pozorišta, aktivno učestvovao u razvoju pozorišne djelatnosti „Zahumlja”.

Nakon večeri, čiji moderator je bila Kristina Radović, prikazan je film Derviš i smrt“ Zlatka Velimirovića.

Dobio brojne nagrade, ali ne i priznanje svog grada

Popis filmova u kojima je Mandić igrao, kako ja kazao Andro Martinović, direktor Crnogorske kinoteke, ali i Veljkov unuk, je dugačak i nije završen.

“Bio je vezan za Crnu Goru, a još jače za Nikšić. Dva puta je bio laureat Trinaestojulske nagrade, dobitnik nagrada u Puli i Nišu, a najteže mu je palo to što nije dobio nagradu Nikšića. To ga je, do samog kraja, mučilo, neobično možda, ali čini se i razumljivo”, istakao je Martinović.

„Kao dječak pamtim Veljkovo upečatljivo lice, karakterističan i energičan hod, puno je šetao i bio je u stalnom grču. Dosta važnih stvari od njega sam naučio. Nedostaje mi njegovo mišljenje o filmu i pozorištu”.

( Svetlana Mandić )