Mi u devedesetim, devedesete u nama

Riječ rat ponovo odzvanja regionom, sve učestalije i jače. Dolazi iz usta nekih državnika, poput američkog kauboja Donalda Trumpa, ali i malih, prgavih balkanskih lidera i ministara, pa u medijskom pakovanju dopire svugdje gdje se običan svijet sastaje.

Šta vi mislite o tome, pitaju me poznanici u našem zajedničkom kafiću. Neki redovno dolaze s novinama u ruci, oni su u velikoj manjini, a drugi se hvale da ne čitaju ništa, ali su u ovom slučaju bili radoznaliji od prvih. Od njihove radoznalosti branim se tako što kažem: ne znam, nisam mislilac!

Nije da nemam svoje mišljenje o tome hoće li ili neće biti rata, nego je stvar u tome što znam da ih ono malo ili nimalo ne zanima, jer oni već imaju svoj vlastiti odgovor na to pitanje.

Dominira mišljenje da je “sve zrelo za rat” i da će ga, ako ne uskoro, “za godinu-dvije garant biti”. I tako, teče kafanska rasprava o stanju ni rata ni mira u zemlji, postajući sve bučnija, ali ne bih da prepričavam njen tok, koliko god on možda bio indikativan za stanje duha u dijelu ovdašnje javnosti.

Uostalom, ako neki ovdašnji važni lideri i penzionisani generali telale kako novi rat u Bosni i Hercegovini nije isključen, zašto bi ostali građani o tome šutjeli?

Možete ovaj fragment iz jedne male javne pričaonice, kakvih u Sarajevu ima na stotine, shvatiti kako god hoćete, ali evo šta o tome ovih dana, govoreći za Dnevni avaz, kaže jedan ozbiljan čovjek, istaknuti pozorišni reditelj Kokan Mladenović iz Beograda, u Srbiji obilježen kao jedan od “neprijatelja srpstva i države”: “Mi smo propustili priliku da poslije ratova oformimo građanska društva. Ja, nažalost, mislim da taj Dejton, koliko god je zaustavio rat u BiH, toliko je zauvijek uništio Bosnu.

Definisati jednu državu isključivo kao državu nacionalnih teritorija, s jasno definiranim nacionalnim obilježjima, zauvijek je uništilo mogućnost normalne, funkcionalne građanske države. Dok god je to tako, a nažalost će to tako i ostati, ne postoji mogućnost da neki građani, neki normalni ljudi kažu da je bilo nedopustivo uraditi zlo, da su srebrenice, vukovari, krajine, podjednako monstruozni zločini i da svi njihovi počinioci zauvijek moraju biti žigosani kao monstruozni zločinci.

Nažalost, prostor bivše Jugoslavije nije prostor pomirenja, to je prostor mržnje. Ne postoji nijedan narod koji je bio u ratovima a da je smogao snage da se suoči sa svojim žalosnim udjelom u katastrofi koja nas je zadesila. Zato su svi udžbenici istorije kontraindikovani jedni drugima, svako ima svoju nacionalnu istoriju i pravo na svoju verziju događaja.

Ništa se nije promijenilo s tim haškim presudama. Ne možete stalno gurati pod tepih krhotine neke prošlosti i smatrati da je sve uredu. To su krhotine na koje će se kad-tad isjeći naša djeca. I zato je moguće da imate novi klerofašizam u Hrvatskoj, da srpski nacionalisti s formalno proevropskih pozicija ponovo divljaju, da je Makedonija tako nestabilna i podijeljena, Bosna uvijek na ivici novog rata. Ja se nadam da rata neće biti, ali mogao bi da počne u roku od nedjelju dana.”

Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom, koje su od međusobnih političkih odnosa učinile “Bermudski trokut Balkana”, vladaju konzervativci i desničari, mahom ratni i poslijeratni profiteri, koji su odavno morali biti iza rešetaka, a ne u foteljama vlasti.

Ispostavilo se da oni nisu u stanju da ponude ništa osim mita o naciji i zastavi, da bi u sjenci tih homogenizirajućih mitova upravljali svojim feudima golemih privilegija, korupcije, nepotizma i organizovanog kriminala. Izuzimajući Sloveniju, koja je odmakla nedostižno daleko, između država nastalih raspadom Jugoslavije odvija se “trka prema dnu”.

Naši najvažniji susjedi, osiromašena i zapuštena Srbija i ekonomski posrnula Hrvatska ubrzano se naoružavaju, izvodeći “impresivne” vojne vježbe. Kakva je njihova svrha u situaciji kad i jednu i drugu zemlju, kao uostalom i BiH, svakodnevno napuštaju kolone ljudi u najboljim godinama, predvođene obrazovanom mladom generacijom, pitanje je koje ostaje bez uvjerljivog odgovora. Uprkos tome, građanski aktivizam u ovim zemljama je slab, kratkog daha i bezopasan po vlasti. Da li zato što na ovim prostorima više nema nade?

O tome Mladenović kaže: “Ima u tim narodima koji su vijekovima živjeli pod feudalnom vlašću neki podanički gen, suštinski kukavičluk, koji ih tako kompromituje. Uvijek je bolje učlaniti se u vladajuću partiju, ići niz dlaku begovima, gospodarima, ne bi li u tom sunovratu svih vrijednosti pronašli malo koristi za sebe. Taj podanički mentalitet je nešto strašno što nas obilježava. I trebaće još mnogo, mnogo vremena, ako će toga ikada biti, da naša demokratska svijest, da naše poznavanje mehanizma građanskog društva bude na tako zavidnom nivou da znamo koja su naša građanska prava, šta bi vlast smjela, a šta nikako ne.”

Političku nestabilnost zapadnog Balkana uvećavaju opasni događaji u drugim dijelovima svijeta, iz kojih uznemirujuće vijesti svakodnevno sustižu jedna drugu, ukazujući na prijeteće posljedice političke, ekonomske, socijalne i moralne krize planetarnih razmjera. To je voda na mlin ovdašnjim vladajućim oligarhijama.

Podsjećajući da je prošlo skoro dvjesta godina od čuvene misli iz Manifesta komunističke partije “Bauk kruži Evropom, bauk komunizma”, jedan analitičar ističe kako taj bauk, u poređenju sa aktuelnim stanjem u Evropi i svijetu, izgleda kao dobri duh Kasper iz crtanih filmova i zaključuje: “Zli duh je izašao iz boce, a sile koje upravljaju svijetom ne znaju, ili ne žele da ga vrate u bocu.”

Tumači aktuelne stvarnosti često imaju potrebu da prave istorijske analogije. Tako se povodom stote godišnjice završetka Velikog rata stanje na Balkanu upoređuje sa političkim turbulencijama iz 1914. godine i uplitanjem velikih sila u tadašnju krizu. Tvrdi se takođe da stanje u regionu jako sliči onom iz devedesetih godina prošlog stoljeća i da je jedina razlika u tome što se više ne puca.

Ne bih rekao da je to sa stanovišta istinitosti posve tačno, jer su se mnoge okolnosti bitno promijenile. Bilo bi tačnije reći da narodi koji su u bliskoj prošlosti dali svoj žalosni doprinos općoj katastrofi, danas žanju ono što su tada posijali. Za drugo sjeme, sjeme demokratije i građanskog društva - ne znaju!

(oslobodjenje.ba)

( Gojko Berić )