Karuč i Dodoši, mjesta za opuštanje i uživanje

Volim Skadarsko jezero. Tu mi je pri ruci kad ne znam gdje bih trknula. Pogotovo zimi. Nikad mi ne dosadi. Uvijek pronađem nešto novo, snimim bolju fotografiju ili ponovim staru tokom drugog godišnjeg doba. Već četiri bloga sam posvetila Skadarskom jezeru i mjestima na njegovim obalama, ali, osjećam da ni ovo neće biti poslednji blog na tu temu. Ima ono još puno skrivenih kutaka koje tek treba da vam otkrijem.

Jednog vikenda ostadoh kući jer se, po prognozama meteorologa, isčekivala strašna oluja. Na kraju pade 5-6 kapi kiše, pa ja odlučih, u popodnevnim satima, da se malo provozam. Prema jugu je bilo vedro, te se uputismo ka Skadarskom jezeru. Od Podgorice pođosmo ka Cetinju i skrenusmo lijevo na prvom skretanju za Rijeku Crnojevića. Poslije nekoliko kolometara stigosmo do table koja pokazuje da se skretanjem lijevo može stići do Karuča za 2,5 km, Bobije za 3,5 i Dodoša za 7,5 km. Popodne je već uveliko teklo, pa se odlučismo za najbliže mjesto, Karuč. To je malo ribarska naseobina koju smo posjetili puno puta. Nikad nam ne dosadi. I uvijek, ali baš uvijek, zastanemo na krivini kad se Karuč ugleda prvi put, da se divimo panorami i da ja pokušam da napravim bolju fotografiju od one od prošli put.

Ne znam za vas ostale, a možda i ja pretjerujem, ali svaki pogled na Skadarsko jezero mi se čini jedinstvenim i neponovljivim i stalno se nanovo trudim da uhvatim tu boju, odsjaj, brodić… Tako smo se, prije nego što smo se spustili do Karuča, zaustavljali još nekoliko puta. Put je uzak, ali nije bilo drugih auta pa sam sebi mogla da priuštim zadovoljstvo fotografisanja.

Karuč je nekad bilo naselje privremenog tipa i služilo je kao mjesto odakle su ribari kretali u ribolov jer je Karučko oko bilo poznato po velikim količinama ukljeve. Kamene kuće koje su danas samo zidine, nekad su služile ribarima za odlaganje i čuvanje opreme. Do sljedećeg pohoda na ukljevu.

Karuč je mjesto sa blagom klimom, zaklonjeno od vjetra. Iz tih razloga ga je Petar I Petović Njegoš izabrao za mjesto u kome će provoditi zimu. Nećete vjerovati u kakvom žalosnom stanju se nalazi taj zimovnik danas. Još jedan dokaz, kojih nije mali broj, o tome kako se odnosimo prema svojoj baštini.

Danas u Karuču ima kuća. Ne znam koliko ima stalnih stanovnika, ali je tokom ljeta prilično živo. Prije nekoliko godina ovaj kafić na ostrvcetu preko bio je pravi hit među Podgoričanima. Toga dana gužve nije bilo.

Iz jednog restorana nas potjera dim vrijedne domaćice koja je pržila ribu, pa pođosmo okolo da prošetamo. Tišinu je remetio jedan neumorni vozač skutera koji se spremao za sledeću Olimpijadu, nadajući se da će se ta disciplina do tada registrovati. A na terasi drugog kafića lijeno je odmarala mačka. Poskoči kad naiđosmo. Ne bi mi jasno da li mi je pozirala ili je htjela da pokaže da su joj paparaci već preko glave.

Prošetasmo Karučom, uzduž i poprijeko, a nebo se skroz razvedri pa odlučismo da pođemo i do Bobije. Na kilometar i po od Karuča desno se skreće za Dodoše i Bobiju. Na putu ka Bobiji ugledasmo Karuč sa duge strane. Stadoh da to osmotrim, a vozač iza nas, za divno čudo, nije pokazivao nikakve znake nervoze, pa smo ga uočili tek kad smo krenuli.

Selo Bobija se sastoji od nekoliko razbacanih kuća prilično udaljenih od jezera. Postoji i brdo Bobija sa kojeg se pruža fantastičan pogled na jezero, ali nam je bilo prekasno da tamo idemo toga dana. Biće prilike. Mi smo se zadovoljili pogledom sa tzv. Bobijskog trga, izbetoniranog platoa, sa koga se pruža pogled prema jezeru i planinama Katunske nahije.

Od Dodoša nas je dijelilo oko 5 kilometara po, znali smo, veoma uskog i lošeg puta. Ipak odlučismo da pođemo. Kao mala, dolazila sam u Dodoše, ali kad sam kasnije, posle tridesetak godina došla opet, ničega se nisam sjećala. Tada, prije tačno šest godina, u Dodoše sam došla na jedan festival, koji bi, da je bilo sreće, postao tradicionalan. Međutim, festival je već naredne godine otpjevao labudovu pjesmu i više ga nije bilo. Baš šteta! Ni put se od tada nije popravljao. No, selo mi je nekako izgledalo ljepše nego što sam ga pamtila.

Skoro pa idilično. Grupa mladića se kupala u rječici, ali su se njihovi razdragani glasovi uklapali u uspavanu idiličnost sela. Prošetali smo i čak smo uspjeli da se sjetimo gdje se nalazila bina za koncert od prije šest godina. Taj prostor je sada bio ograđen. U blizini su se nalazila dva improvizovana kafića. Krave su mirno pasle, a kad je počelo da se smrkava, same su, u koloni, krenule kući. Prosto za nevjerovati. Jedna se opirala. Bilo joj je žao da napusti zelenilo u koje se bila divno uklopila.

I da ne bi sve bilo tako idilično i ja se uljuljkala u osjećanje da tako nešto stvarno postoji, pobrinuo se jedan gliser sa oznakama Vojske Crne Gore. Jurili su kao da im život od toga zavisi, kao da će da uhvate grupu krijumčara… bog zna čega. Prestrašili su sve okolo naokolo bukom koju su pravili. No, zaboravila bih ja na njih da ne vidjeh čamac parkiran pored kafane koja se nalazi pored mosta. Valjda su žestoko bili ožednjeli.

Potisnula sam tu bezobzirnost, nisam htjela da dozvolim da mi to pokvari divni suton u Dodošima. Na info tabli pročitah da su Dodoši selo koje je nastalo na isturenom rtu u podnožju Bobije, da je to naselje zbijenog tipa, nastalo još u XV vijeku, ali se “zbilo” u XIX, kada su se u Dodoše doselili stanovnici obližnjih sela koje je iz domova istjeralo povećanje nivoa vode jezera.

Auto smo, namjerno, parkirali odmah na ulazu u selo, na jednom seoskom trgu, pored česme. Vraćali smo se zadovoljni sobom jer nas loš put nije spriječio od spuštanja do Dodoša. Bila bi šteta jer Dodoši kao da emituju pozitivnu energiju.

I pored auta, tik pored česme, ugledasmo grafit kojim nam je stavljeno do znanja da stanovnici Dodoša prate situaciju u svijetu i trendove. Zašto bi oni bili gori od drugih? :)

Izvor: Jasnina putovanja

Galerija

( Jasna Gajević )