Budućnost odložena

Avgustovsko stanje bez političkih prepucavanja, pojedini politički subjekti koriste kao čist populizam obilazeći opštine i navodne uspješne lokalne priče uprkos pokradenom kapitalu, zapuštenim i lošom politikom rastrućanim resursima, kao uvertiru u vrelu izbornu jesen skupljanjem izbornog tijela, kao šljiva za rakiju, zasnovanih na pustim obećanjima i formalnim skretanjem pažnje sa suštinskih problema na sopstvene fotelje na koju tek što su se popeli.

Ta disciplina je unosna. Iz nje se izlazi samo motikom. A često političkom izdajom poput okašnjelog vremena, poput okašnjelog eha. Na žalost, i tu su birači ti koji su preveslani. Što veća laž, to blistavija parola. Putujuća kafilerija onih koji su pristali na dil za otimanje mrvice moći, sve u kompletu sa vlašću, otima budućnost i ovim generacijama. Moja je ostala zarobljena, izbezumljena i ućutkana. Zakačena za ruševine i razbacane kosti. Nismo mrdnuli. Djeca te generacije ne mogu biti nego još tiša i pokornija. Dok se politička elita odmara, najveći ostatak nema šansu ni sa onom „hleba i igara“, jer se kroz igre sportista/kinja vidi svaki feler naše politike. Preplavili su tekstovi u kojima se ljudi sjećaju prethodnih lovorika i doživljaja uz TV u dvorištu, radija koji su donosili nekad i okašnjele vijesti o olimpijadama ili prvenstvima. Natapanje sjećanjem i nekim melanholičnim tonovima izbjegavamo realnost koja se ničim ne ponosi. A vraćanje na prošlost može samo kroz deponije sjećanja koja nam nisu uspjeli oteti, iako farbaju svaki dan. Pokazalo se da smo svi izbjeglice, gotovo suvišni, nepostojeći do izbora, kada postajemo brojke.

Dakle, u toj realnosti koja je identična svih ovih godina, (promjena je što se sada javno govori o pljačkama i korupciji na svim nivoima) neki imaju startnu poziciju obezbijeđenu „uspješnim očevima“ koji su se snašli, veći ostatak nema čemu da se raduje, već da počinje ispod nule, jer smo zadužili četiri generacije nakon nas. Ali se zato sa tatama koji su na „službenim putevima“ ili u Kinšasama, pregovara o ublažavanju grijeha. Bezbožni pioniri stasali su u zlotvore vjernike. Ono što je do sada radila crkva i crnomantijaši, od sada radi tuzilaštvo dogovarajući se sa onima sa kojima nema šta da se dogovori sem da se pošalje na sud. A i sudovi... osvještani tamjanom.

Sem izbora, približava se i suočavanje sa realnošću roditelja koji spremaju djecu u škole. Kako se već neko od ovih šarenih lakeja trkača za fotelju nije sjetio da roditeljima kupi sve za školu. Vole oni da ih ljudi vide dobrim i humanim, vole dobar marketing. Pojaviće se tu negdje „Pozitvci“, imaju oni smisla za to. I dok je glavni pregovarač sa tuzilaštvom, koji nam je silogizmima pokušavao uvrijediti logiku, „Pozitivci“ CG su majstori da se iznenade kako svaka lokalna zajednica ima livadu, i polje i stoku i kamenje...“. Čak i poeziju, kako to reče pjesnik: “Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi. Kao u uvali moga djetinjstva”... sa njihovim podvlačenjem narančastim markerom nepodnošljivo vonja na budalaštinu. Dok žena u Risnu štrajkuje glađu zbog propadanja Risna. Većinu njih brine samo to da će se čuti o njihovim raskalašnim potrebama, nezajaženim apetitima. Takve možemo vidjeti na selfijima ribarskih sela gdje se cehovi plaćaju u tri cifre. Moglo im se, a i može. Lukavo su iskoristili populizam opozicije pa danas imamo naknadu doživotnu za selektivno materinstvo, ponižene žene i narogušene jedne na drugu kako se otimaju o državnu kasu kao oko kosti. Sistem surovo lomi i pretvara u smeće sve. Kamperi i falš proleteri i performeri nikako da shvate da je teško poništiti neponištivo - nacionalizam.

Mlade generacije traže neko drugo područje, neku novu šansu. Vijesti nisu dobre. Vlasti i njenu drugu stranu opoziciju ne brine što je 30% u prosjeku u svakoj opštini mladih visoko obrazovanih nezaposleno. Nezaposleni. O radu nikom da padne na pamet da pita naše sadašnje rukovodioce, kada im kažu kako to i kada misle da sklone nezaposlenu budućnost ove zemlje. Ostaraće u pripravništvu koje se potpisuje na 200 eura sljedećih par godina kako bi bezobrazluk, neuspjeh i zločin ekipe na vlasti normalizovali. Nema otvaranja radnih mjesta, jer su sve ugasili i raspiskali, zato sada zatezno i bezobzirno uništavaju generacije i budućnost, koju su više puta oteli. Ne zna se ko je u goroj poziciji. One koje su teško upošljiva radna snaga, čiji je život poderan, pukao kao staklo u devedesetim, ukinuto im sanjanje, stvaranje i nezavisno staranje o sebi, zalaganje ili ovih mladića/djevojaka koje sistem diskvalifikuje - prije nego što ih je zahtjevno postavio da misle, rade i odgovaraju na probleme, ponizio ih je, bacio, obesmislio. Nepisano pravilo (korupcija) - imanje partijske knjižice eliminiše blistavu biografiju i izjednačava ili čini suvišnom uz onu kriminalnu. Obesmišljenost je na svim nivoima do te mjere da zdrav razum izgleda kao luda, a nepotizam i konformizam kao politička korektnost. I dok nam mladost ne može čak ni vani otići (sem rijetkih sretnika), zbog ništavnosti diploma i obrazovanja kod nas, prepušta se realnosti u kojoj dileri (uvedena profesija sa opisom poslova devedesetih) nude poslove zbog kojih se nižu iskustva zatvora na svim kontinentima. Najjeftinija je mladost kojoj smo pojeli budućnost. To je najveći olimpijski tim političkog MOK-a Crne Gore. Budućnost je terorizam jer revolucija nema šansu. Taj katastrofalni rezultat ne brine nadležne jer izgleda da nije u njihovoj nadležnosti. Tu mantru sam čula više puta.

U dilemi sam da li uopšte da izađem na izbore. Davno mi se smučilo, a godinama sam usavršila baš tu disciplinu. Naravno da su mi politički subjekti u CG pomogli da ojačam u neizlasku jer su me ubijedili u sve neuspjehe. Svašta se zato može reći i biće rečeno - međutim, ostajem pri svome da onima koji su oteli moju budućnost i moju prošlost i sjećanje, mogu samo da zalupim vrata, mogu da okrenem leđa, mogu sve što ne pomaže. Jer mi na raspolaganju ne stoje poluge da ih sve zajedno kaznim, manje više. Da načnem tu njihovu osionu moć i poziciju - jer ime sve može! Zato mogu defanzivno odbiti da uložim napor da odem do kutije gdje glasam, misleći na sopstvene godine rada koje nisu ni za penziju, ni za napredovanje, nisu ni za dalji rad jer ga nema. Nisu za zasposlenje jer ga nema. Dvadeset godina stvaram sebi poslove od kojih preživljavam. Zamorila sam se, postala gorka, skupila sav jad realnosti, koji mi je razorio radost i potencijal. Predstoji mi da preživim. Takvu sadašnjost i budućnost ne želim našoj djeci kojoj nisam ostavila pristojan sistem obrazovanja, realnost sa više mogućnosti i mnogo prostraniju društvenu sudbinu koju sam sama imala kada sam bila na početku svoje profesionalne biografije. Možda zato i ne popuštam tako lako. I za njih onda ima nade.

( Ervina Dabižinović )