Koji vam je matrak, braćo?

Netko bješe Džidu Krišnamurti, a i volio je da maltretira Amerikance i Engleze. Okupe se oko njega, sve birana gospoda željna prosvetljenja, a maleni im Indijac kaže, što blenete tako, mnogo ste mi ozbiljni, a to može da znači samo dvije stvari - ili da ste zisto ozbiljni, ili veze nemate o čemu pričam.

Da vi niste, gospodo, samo zabuljeni u moju facu dok suština prolazi mimo vas, pita zatim mudrac, a oko njega niko ne smije da pisne. Šta da rade crna đeca zapada, sve imaju bez duhovni autoritet, treba im malo kazne, pa ih Krišnamurti kara, sve za njihovo dobro, kako bi im istresao ego iz debelih kolonijalnih prkana koja bi uz čaj, naftu i kaučuk, još da ugrabe i zeru duhovnog blaga trećeg svijeta.

Krišnamurti potom burgija o holističkoj spoznaji i ljubavi kao jedinoj nedjeljivoj aktivnosti koja je nedostupna mislima, piči majstor i zaklinje slušaoce da mu ne klimaju glavom, da se ne saglase, da sumnjaju i zapitaju sebe, urone u kompleksne teme koje valja variti vas život, a ne do seminarskog ručka i šopske salate.

Prepustimo ipak dobrog Krišnamurtija vječnosti koju je ganjao još za života, gazeći format vremena kako bi došao do metoda apsolutne istine, ili kako god, nisam ga ni sam razumio, i ja mrtav ozbiljan s onu stranu jutjuba, dok je učitelj preklinjao, nemojte biti ozbiljni, bravi, ne razumijete ništa, why are you so puzzled, što bi u slobodnom prevodu moglo da znači, koji vam je matrak, braćo?

I zaista, kad se odlijepimo od učitelja i prenesemo njegovu školu u svaki dan, osnovni je red da pitamo - ima li ozbiljnije javne scene od crnogorske?

Pogledni, deder, redom lica na svim mogućim portalima, teveima i rubrikama od mode do sudstva, preko politike do plesa i agrara, tu se niko smije, tu niko ne plazi jezik, nikome se nos nije izdužio ulijevo, svi pravih i simetričnih obrva, kolektivno zabrinuti za budućnost. I što su više zabrinuti, što više ozbiljnosti u prvačkim njuškama, to se više sve okolo raspada. Biće da se tu krije neko pravilo. Biće da je Krišnamurti pogodio - ili ovi političari, nvo poslenici i ostala krema glume odsudnost facialnog momentuma, ili ih je svevišnji prosto takvim načinio da spasu svijet.

Primi k znanju moje mišljenje, da je ozbiljna njuška siguran znak da te neko zajebava, osim ako ne izvodi Bahove varijacije ili prčka oko naizmjenične struje. Pa čak se i najpoznatiji interpretator Baha, Glen Guld, kezio i mumlao nad klavirom, smijuljio i siktao dok je udarao u note genija muzike. Zar ne postoji bolji dokaz da je neko ozbiljan u poslu od narednosti koja vodi ka lakoći, i lakoći koja vodi ka vedrini?

Tako ti je to, svi natmureni kapaciteti koji ti jebavaju oca godinama toliko su uporno ozbiljni da je sve odavno postalo jasno, ali opet je ta ozbiljnost i prepadanje i prst na čelo i slikanje iskosa, i gledanje u daljinu, i postrano čkiljenje u suštastvo na cijeni kao signal da se radi o rođenom mudracu, prvaku sela i velikom gospodinu. Kad takav izađe za govornicu, avaj, rekao bi čovjek, nema mu premca u dubini misli i bogotlapnji.

Čik, prozivam dokonog čitaoca da analizira novinske fotografije, bujrum, ako misli da nešto muljam. Držim da epidemija velje ozbiljnosti na crnogorskom društvenom goblenu može da znači samo ogromnu zajebanciju. Ali bojim se da je to preozbiljan zaključak.

Priznajem, ima ozbiljnih ljudi, i nisu svi lažovi. Ali kad vidiš jednu te istu meditativnu pozu iza koje se krije suri prdoklač političke kaste, pa snimiš da se taj običaj preliva na ostale branše i cehovska društva, onda moraš malo da se izbečiš i zarigaš, jer to je tvoja ljudska dužnost.

Nije ovo poziv da se čeljad na silu krevelje i zacenjuju, nije ovo ona joga smijeha đe se širenjem usana dolazi do hormona sreće, ma kakvi, ovo je samo jedan skromni poziv da se pogledaš u ogledalo. Ako tamo ima razloga da se bude naročito ozbiljan, onda nemam ništa protiv, uspio si u životu i samo gazi.

( Brano Mandić )