Frizura pobjednika

Već je mnogo toga napisano o čudnoj frizuri Donalda Trampa - natapiranoj, ofarbanoj kosi koja bi prije pristajala menadžeru jeftinog noćnog kluba nego kandidatu za predsjednika. Pa zar se o tome ima nešto više reći? Zapravo, pitanje frizure u politici i nije tako beznačajno kako se može činiti.

Zapanjujuće je da mnogi političari, posebno među populistima, pribjegavaju neuobičajenim načinima oblikovanja kose. Silvio Berluskoni, bivši premijer Italije, farbao je crnim markerom praznine između dva reda presađene kose. Holandski demagog Gert Vilders ofarbao je u platinasto-bijelu boju svoju bujnu kosu, koju začešljava unazad, u Mocartovom stilu. Boris Džonson, inicijator Bregzita, a sada šef britanske diplomatije, brižno prati da njegova slamnata kosa uvijek bude u neredu, naravno, pažljivo kontrolisanom. I svi oni dobijaju široku podršku birača, punih bijesa i ogorčenja na elegantnu urbanu elitu.

Ovdje se valja sjetiti oca evropskog populizma - pokojnog holandskog političara Pima Fortajna, koji uopšte nije imao kosu. Ipak njegova sjajna, glatko izbrijana glava izdvajala se među urednim sijedim frizurama političara establišmenta, kao što je to slučaj i sa bijelim Džonsonovim pramenovima ili Trampovom zlatkastom ćubicom. (Uzgred, ti muškarci su, osim Berluskonija, plavi ili su ofarbani u plavo; izgleda da tamna kosa ne utiče na mase populista toliko efikasno).

Riječ je, naravno, o namjeri da se dođe do izražaja, da se izdvoje. Čudna frizura (ili obrijana glava) čini popularnog lidera odmah prepoznatljivim. Ta vrsta brendiranja često se sreće kod diktatora. Vizuelni izgled Hitlera moguće je svesti na masni kosi razdeljk i četkaste brkove. Među svim savremenim diktatorima najčudniju frizuru ima sjevernokorejski Kim Džong Un: glatko izbrijane sljepoočnice i vrat umišljena su imitacija proleterske frizure njegovog djeda, u stilu 1930-ih godina. Kimov otac - Kim Džong Ir - pokušavao je, mada neuspješno, da imitira frizuru Elvisa Prislija.

Međutim, samoparodija nekada funkcioniše i u demokratiji. Vinston Čerčil, koji je umnogome Džonsonov uzor, uvijek je sa sobom nosio veliku cigaru, čak i kad nije htio da puši. Sa svojom rijetkom kosom nije mogao da uradi bog zna što, pa se zato oblačio tačno onako kako se drugi ne oblače. Ni jedan drugi britanski političar, čak ni za vrijeme rata, nije nosio kombinezone kakve je za sebe birao Čerčil. Dobro promišljena ležernost (ili ekscentričnost) bila je simbol tipičnog aristokrate koji nije osjećao potrebu da podilazi dosadnim standardima pristojnosti srednje klase.

Čerčil je shvatao nešto što promiče mnogim političarima establišmenta. Put ka srcima masa nije u pretvaranju da ste vi kao oni. Upravo je suprotno - ako ste iz više klase pokazujte to, napravite od sebe karikaturu predstavnika plemstva - staromodnog aristokratu koji prezire plašljivu buržoaziju, ali se odlično slaže sa svojim lovočuvarem. Džonson nije aristokrata, ali pošto se obrazovao na Itonu može se lako izdavati za plemića. Tim se umijećem on koristi sasvim efikasno.

U SAD formalno nema aristokratije i status se u najvećoj mjeri određuje količinom novca. Jedna od tajni Trampove popularnosti je i ta što on pokazuje svoje pretpostavljeno veliko bogatstvo. On će čak i pretjerati ako je to neophodno. Apsurdne pozlaćene stolice u njegovim kućama à la Luj XIV, gruba su imitacija aristokratskog stila.

Fortajn (u skromnijim holandskim razmjerama) i Berluskoni (u grandioznijem italijanskom obimu) imali su sličan ukus. Ljudi za koje je sve to predstavljalo samo maštu, oduševljavali su se njima upravo zbog toga. Za uspješan populizam najvažnije je sljedeće - raspirivati maštu ljudi koji nemaju gotovo ništa.

Ključ je u tome što ti političari ne liče na dosadni i pristojni mejnstrim. Čak i ako mu pripadaju, oni moraju da izigravaju autsajdere spremne da sa običnim čovjekom istupe protiv političkog establišmenta. Neobični maniri više klase, razmetljiv slil života, skandalozne šale, glumljenje tuposti, otkačene frizure, bilo koje istupanje postaje prednost.

Nisam siguran da su ljudi koji s pravom u Trampu vide ogromnu opasnost za SAD i svijet, u dovoljnom stepenu svjesni svega ovoga. Mnogo se govorilo o razumnom, uzdržanom tonu na kongresu Demokratske partije, posebno u poređenju sa “mračnim”, agresivnim patosom na skupu republikanaca. Predsjednik SAD Barak Obama, potpredsjednik Džo Bajden i sama Hilari Klinton izgledali su jednostavno kao ovaploćenje blagorodstva u poređenju sa manirima à la Musolini i Trampovom verbalnom agresijom.

Pristalice H. Klinton - na kongresu i ne samo tamo - pokušavaju da napadaju Trampa ismijavajući ga. Tu je metodu nekada koristio Volter u borbi sa dogmatama katoličke crkve. Smijeh može biti efikasno oružje. Novinari (među njima H.L. Menken) su 1920-ih godina prikazali hrišćanske fundamentaliste SAD u tako glupom svjetlu da su ovi nestali iz politike u nekoliko generacija.

Trampova bezumna, uvredljiva bahatost, njegov vulgarni ukus i čudni izgled - sve je to gotov materijal za satiru. A humoristi ga, kao na primjer Džon Stjuart, već surovo ismijavaju. Ipak, satira i podsmijeh ne mogu promijeniti mišljenje ljudi koji Trampa vole baš zato što je čudan. To ga i izdvaja iz establišmenta koji oni preziru. Harizma ne predviđa ograničenja u elokvenciji, izgledu ili manirima. Što je čudniji, to se više sviđa svojim pristalicama. I što se više inteligenti komičar iz Njujorka sa njim ruga, to će više obožavatelja stati pod Trampovu zastavu.

Eto tako izgleda velika deformacija naše epohe raspomamljenog populizma. Sposobnost da se pruže razumni argumenti i politički optimizam sada odjednom može biti negativna osobina i postati tipičan znak pripadanja samozadovoljnoj eliti koja ignoriše brige običnih ljudi. Koji osjećaju da su sve te šale - na njihov račun. Nikakvi razumni argumenti nisu mogli da ubijede 51,9% britanskih glasača da glasaju za ostanak u Evropskoj uniji. I oni, vjerovatno, ne mogu pomoći da se nepismeni i opasni klovn - s glupom frizurom i svim ostalim - spriječi u namjeri da postane predsjednik SAD.

Prevod: N. RADOIČIĆ

( Jan Buruma )