Maratonci trče počasni krug

Miodrag Lekić, voljan da pripomogne ozdravljenju našem, u svom nedavno objavljenom eseju, rado citira ponajboljeg Crnogorca i bundžiju XX vijeka Milovana Đilasa: „Nigdje toliko gadluka i avetluka i toliko pameti i čojstva ne možeš naći kao u Crnoj Gori…“. Citirana mudrost velikog Podbišćanina, čiji je život veća umjetnost od mnoge knjige, ima, na našu nesreću, i svoju političku težinu. Svuda je gadluka, u narodima i državama, ali, zacijelo, nigdje taj nema izglednije prilike da zagospodari, da se obnovi, našminka i sakrije iza domoljublja, revolucije, poštenja... Da se podržavi, posveti i utvrdi političkom fikcijom i šupljom parolom. Nigdje stasiti trećerazredni glumci ne bi mogli ovako i ovoliko da pozlate i naplate svoju šibicarsku vještinu. Stoga rijetki primjeri čestitosti neočekivano i resko bljesnu u palanačkoj kaljuzi, gdje caruju čovječuljci. Oni koji vladaju i oni koji ih glasaju i podržavaju.

Oni koji vladaju

Naravno, baš oni koji evo skoro stoljeće, špekulišu i trguju fikcijama, maglom, šupljim, apstraktim pojmovima i idejama, predstavljaju sebe kao suve realiste. Te su komunisti, pouzdani zatočnici i ekzekutori jednoumlja, eksproprijacije i društvene svojine, te su radikalni individualisti, egoisti i sebičnjaci, riješeni da prisvoje sve što za nebo ne visi. Takav realizam je prva odlika šibicarske vještine kojoj su posvećeni. Jedina promjena za koju znaju, je kad zamijene i obnove istrošenu parolu - za neku drugu. Čestitu sirotinju za poštene milionere ili proletersku internacionalu sa NATO paktom. Tome prethodi AB revolucija, pak organizuju opširno posijelo, okupljanje sljedbenika, koji dijele iste vječne vrijednosti, da uz pjesmu, jogurt i sendviče iz Mugijevog megamarketa, izvrše kadrovske promjene i smijene nekoliko zadriglih birokrata i jagnjofuka. Jer isti ne shvataju da sve teče, pa i parole. I da ima drugih ideja i jela osim jagnjetine.

Družina od političkog zanata, bjesomučno kažnjava najmanji glas i znak tvrdoglave stvarnosti koja im kvari rahatluk. I opire se obnovljenoj paroli kao revoluciji. Državni dug raste, nezaposlenost, poniženi i slabo plaćeni radnici i zatvorene fabrike. Proširenje azbuke nije dalo očekivane rezultate. Istina, vjerni (DPS) realizmu i tvrda potpora iste, sigurni su glasači, al’ skupi za održavanje - hoće svakojaku stimu i trošak. Preslaba je država za tak’e državotvorce. Uzajmljujemo svaki treći euro, samo njima da ugodimo. Da ostanu pozitivni, da preživi njihov realizam. Hoće da budu i preduzetnici ali kao državni službenici, tako im bolje ide. Od Mila pa na dolje.

Ranko je evoluirao ili ono što ovca vidi ležeći

Bahatost režima živi na fikciji o integraciji onemogućene, nedemokratske i korumpirane države sa naprednim svijetom. Uz obezvređivanje i dehumanizaciju stvarnosti, temelji se na nasilju i korupciji. Stoga slučaj građanina Ranka može biti (ne samo za njega) značajan iskorak iz opasnog DPS realizma, i presudan za mirnu transformaciju političkog sistema u Crnoj Gori. Čiju bi okosnicu činila deblokada pravne države i oslobađanje sudstva. Nevolja je u tome što građanin Ranko, svakako umjeren reformator, i sam malo vjeruje u uspjeh svoje skromne misije. Da će dio DPS korpusa glasati za njega i SDP. Evolucija koju je doživio, izmakavši se od Milovog državotvorstva, ma koliko opravdana i razumna, nije zahvatila „zdravo jezgro“ i izgleda čak presmjelo za prosječnog, na privilegijama usnulog DPS glasača. Nije uspio da emancipuje ni vlastitu partiju - većma im omilile povlastice.

Neuspjeh SDP-a na predstojećim izborima bio bi dokaz da „zdravo jezgro“ DPS-a ne postoji. Da je svo njihovo državotvorstvo gluma i šibicarenje. Stoga je građanin Ranko, a s njima je jeo i pio 18 godina, obavezan da svoju političku sudbinu povjeri njima i samo njima. Da sazna konačno s kim je onako poletno pravio državu. Pa nek’ se u slučaju neuspjeha tješi da je bolje prošao od onih koji su to ranije znali.

( Ratimir Vujačić )