Torpedo iz Morage

Vaimea, Havaji. Raj na zemlji.

Prosječna godišnja temperatura 23,5 stepeni Celzijusove skale.

Zemlja vječnog sunca: hula ples, ukulele, plaže, more, surfovanje...

U skromnoj dvanaestogodišnjoj školi Parker, koju pohađa svega 300 učenika, još od 2000. godine đake dočekuje sredovječni, prosjedi profesor matematike i – plivanja. Kakav spoj!

„Želim da naučim svoje učenike kritičkom načinu mišljenja, da svakom problemu priđu logički, poznajući sve potrebne činjenice. Ako nauče kako da primjene koju teoremu u matematičkim problemima, tada će i kao odrasli znati da riješe probleme u stvarnom životu“ – na školskom sajtu stoje zabilježene njegove riječi.

Za djecu on je samo profesor.

Za njihove roditelje on je zvijezda, sportski velikan.

Met Bjondi. Osvajač osam olimpijskih zlata. Po mnogima najveći sprinter u bazenu svih vremena. Plivačka legenda.

Los Anđeles 1984: Zlato za debitanta

Četiri hiljade kilometara zapadno, u kalifornijskom gradiću Moragi, 8. oktobra 1965. započeo je životni put Metjua Meta Nikolasa Bjondija.

Nije teško pretpostaviti da se još kao dijete bavio vodenim zanimacijama, plivanjem i vaterpolom.

Ipak, tek odlaskom u srednju školu Kampolindo počeo je da aktivno trenira plivanje, pri čemu su njegove prirodne predispozicije, u prvom redu visina (201 centimetar), brzo došle do izražaja.

Kao 17-godišnjak na nacionalnom srednjoškolskom šampionatu oborio je rekord na 50 jardi slobodnim stilom, što mu je obezbjedilo stipendiju na prestižnom Barkli koledžu.

Na talenat je nakalemio naporan rad i adekvatne stručne savjete i – zvijezda je rođena.

Prvi pravi proboj napravio je na američkom izbornom šampionatu za nastup na Olimpijskim igrama, gdje je izborio mjesto u reprezentaciji 4x100 metara slobodnim stilom.

Kao debitant na najvećoj svjetskoj smotri sporta, bio je najmlađi u kvartetu (Kavano, Hit, Gejns, Bjondi) koji je 2. avgusta 1984. godine u Los Anđelesu (500 kilometara udaljenom od njegovog rodnog mjesta) osvojio olimpijsko zlato i oborio svjetski rekord.

Seul 1988: Heroj i tragičar

Bio je to početak jedne od najupečatljivijih plivačkih storija u povijesti sporta.

Tokom tri naredne godine Bjondi će doplivati do statusa najboljeg univerzitetskog plivača u Americi, kao od šale rušeći rekorde u sprinterskim disciplinama, slobodnim i delfin stilom.

„On ima nevjerovatnu sposobnost da osjeti vodu, baš kao pijanista dirke klavira“ bio je u to vrijeme zadivljen njegov trener Nort Tornton.

Dvanaest mjeseci nakon što je u Los Anđelesu prvi put okusio kako izgleda obaranje svjetskog rekorda, ali u timskoj konkurenciji, postao je prvi plivač koji je na 100 metara kraul zaustavio štopericu ispod 49 sekundi.

Naredne godine došlo je vrijeme da cijelom svijetu promoviše svoj talenat i status prve plivačke zvijezde planete.

Tri zlata i tri srebra učinili su ga najuspješnijim takmičarem Svjetskog prvenstva u Madridu. Sa uspjesima podigao je i ljestvicu očekivanja.

Pred nastup na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, nacija je u njemu vidjela sportskog čudotvorca.

„Met Bjondi ima sastanak sa gomilom medalja“ – čak je i ozbiljni njujorški Tajms podlegao euforiji.

„Želim pobjede. Cijelog života sam trenirao za ovo“ – kratko je poručio Bjondi preko Sport ilustrejtida.

Pritisak javnosti je bio ogroman.

Legendarni Mark Špic na plivačkom turniru u Minhenu 1972. godine osvojio je šest zlata. Bjondi je jurio svih sedam.

Ipak... Već drugog dana plivačkih takmičenja, Bjondi je upao u prostor između očekivanja, nadanja i mogućnosti – u trci na 200 metara kraul osvojio je „samo“ bronzu.

„Osjećam se dobro. I dalje mogu da osvojim sedam medalja“ – smireno je komentarisao.

I osvojio ih je. Nije dostigao ni prestigao Marka Špica (to će uraditi tek Majkl Felps dvije decenije kasnije u Pekingu), ali je postao heroj Igara sa pet zlata, srebrom i bronzom, uz četiri oborena svjetska rekorda, tri u štafetama i individualno dostignuće na 50 metara kraul.

Ipak, u isto vrijeme ispao je i tragičar.

Na 100 metara delfin vodio je bukvalno do posljednjeg zaveslaja, kada je odlučio da neposredno prije nego što će dodirnuti zid zaroni.

Surinamac Entoni Nesta ugrabio je za jednu jedinu stotinku priliku, sa njom i zlato...

„Da mi je neko prije početka Igara rekao da ću osvojiti pet zlatnih medalja i postaviti četiri rekorda, što samostalno, što u štafetama, skakao bih od sreće. Prezadovoljan sam kako sam otplivao, izuzev onih nekoliko posljednjih metara u trci na 100 metara delfin“ - kazao je Bjondi.

„Mogao sam osvojiti šest zlata... Ipak, uradio sam koliko sam mogao. Sada mogu da otvorim novo poglavlje svog života. Prešao sam praktično cijelu planetu a ništa nisam vidio osim bazena. To će se promijeniti. Nastaviću da se bavim plivanjem ali ne više tako predano. Možda ću prestati i da se takmičim, mada bih volio da za četiri godine u Barseloni osvojim još jednu medalju.“

Barselona 1992: Oproštaj sa stilom

Osvojio je tri – dva zlata i srebro. Iako u međuolimpijskom periodu nije aktivno trenirao, tačnije više se posvetio igranju vaterpola, sportski izazov i unosan sponzorski ugovor doveli su ga u srce Katalonije 1992. godine.

Zlatna odličja u štafetama (4x100 mješovito i 4x100 kraul) bila su zagarantovano, a pokušao je da se sa mlađima oproba i u sprintu.

Vremena su se promjenila – na 50 metara bio je drugi, na duplo dužoj dionici peti, dok je nadolazeća zvijezda Rus Aleksandar Popov zasio na prijesto najboljeg...

Tri godine kasnije, Bjondi se sa porodicom preselio na Havaje, na kojima živi već 15 godina.

Srećan i ispunjen.

I predaje u školi koja nema sopstveni bazen.

„Nedavno mi je prišao dječak kome predajem i rekao da mu se dogodilo nešto veoma čudno. Pošao je sa roditeljima u posjetu kućnim prijateljima, dosađivao se dok su stariji govorili i slučajno našao stari sportski magazin. 'Na naslovnoj strani ste bili vi. Otkud vi na naslovnici sportskih novina?' – pitao me je.“

Znaju to dobro generacije koje pamte osamdesete. Sportski heroj jednog vremena – Met Bjondi.

( Branko Krivokapić )