Prokleta avlija

„Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je… Jer ovde nema nevinih… Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo.“ Ovako je govorio Andrićev junak Karađoz, dijabolični upravnik Proklete avlije i „sa svakim osumnjičenim licem on je igrao naročitu igru, bez stida i obzira, bez poštovanja drugog čoveka i sebe sama.“

Priče koje slijede pokazuju naličje crnogorskih prilika. Kao što nije tačno da iz siromaštva nužno proističu ljudski kvaliteti, nego da je mnogo češći pad u razne oblike problematičnog ponašanja, tako i besprizoran odnos onih koji vrše vlast prema zajedničkim dobrima i siromaštvo crnogorskih građana sve snažnije generišu društvene vrijednosti koje dugoročno ugrožavaju i crnogorsko društvo i ekonomiju.

Slika 1. Plaža Jaz u popodnevnim časovima, sa rijekom automobila u nemogućoj misiji nalaženja parkinga. Oko kolskog puta načičkane piljare i kiosci za prodaju koječega. Zastoj u koloni već veoma dugo traje, toliko da u bijesu vozači izlaze da nađu razlog. Riječ je o tome da je vozač kamp-vozila zakačio reklamni suncobran jedne od piljara. Ljuta vlasnica obustavlja saobraćaj, opasno grana rukama i prijeti policijom, ne mareći što njen suncobran pokriva znatan dio puta i što nema mogućnosti da auto sa iole većom visinom prođe ne zakačivši ga. Pošto ljutnja, sirene i vrela isparenja čine svoje, vozač sa zapadno-evropskim tablicama pristaje da joj plati sto eura odštete. Za reklamni suncobran i divan ugođaj, nakon kojeg mu vjerovatno nikad više neće pasti na pamet da dođe da kampuje na Jazu. Vlasnica je ostvarila finansijski plan za taj dan.

Slika 2. Tri djevojke pozivaju taksi da stignu kod društva u noćni klub blizu Jaza. Taksista kreće prečicom, pored groblja, a jedna od djevojaka ubrzo uočava da taksimetar „divlja“. Nakon par stotina metara, račun je već osam eura. Brzo zaustavlja taksistu, predstavlja se kao novinarka i pita o čemu je riječ. Taksista spremno gasi taksimetar i bira drugu tarifu. Objašnjava da imaju dvije tarife, za strance i za mještane. Deremo ih, normalno, ne može drugačije. Tako je svuđe u svijet’, objašnjava sa mirom pravednika. Da djevojka nije intervenisala, račun bi za par kilometara sigurno bio i pedeset eura, a pravo jačeg siguran put za naplatu. Ko zna koliko je stranaca otišlo iz Budve sa sjećanjem na neponovljivu taksi-tarifu, koja će ih svakako inspirisati da nikad više ovamo ne privire.

Slika 3. Gospođa iz Starog Grada je u dubokoj starosti. Za priču nije od velikog značaja, ali ona je majka čovjeka koji je nekada mnogo činio za Crnu Goru. Živi sama, a prozori njene kuće gledaju na Brijeg od Budve. Drži zatvorene prozore zbog kafića na pjeni od mora, a tog jutra ih slučajno otvara i shvata da su tik ispod njenih prozora prikovane teške grede za tendu. Zakupac je očito krenuo u dalje osvajanje prostora. Postupkom legalizacije privremenih i neformalnih objekata, ko zna, možda će biti legalizovana i njegova zamisao, kao i nezapamćena „Astorijina“ dogradnja gradskih bedema. I koga je uopšte briga za jednu staru gospođu i njena ljudska prava. Ovo je, naime, zemlja u kojoj stanuju, kako bi junak „Zločina i kazne“ rekao, samo „napoleoni i vaške“. Napoleoni su se „usudili“ da prekrše sva pravila i sad više nema granica njihovoj otimačini i teroru. A vaške - ćute. Ostaje im da, kao taksista i piljarka, i sami otmu i ukradu kad god im se ukaže prilika.

*** Iako na prvi pogled ne izgleda tako, ovi primjeri, kad otimačina za građane postane redovno stanje, imaju veze i sa onim što se ovih mjeseci, tokom čuvene „dubinske kontrole“, odvijalo u Zavodu za zapošljavanje. Mladi čovjek, uvjeren da borba za pravednu Crnu Goru ima smisla i izvjesnosti da uspije, otkrio je neočekivanu „pečatnost“u postupcima onih koji su morali biti garant jednakih mogućnosti za sve. Odmazda je bila munjevita, a upotrijebljeni su svi raspoloživi mediji specijalizovani za najprljavije poslove. Danima je jedan od najgorih izvještavao o “ kriminalnoj prošlosti“ mladog direktora i kontrolora. Uzaman je bila činjenica što je ovaj imao uredne izjave svih organa da se protiv njega nikada nije vodio ni prekršajni postupak i da nikada nije ni za šta kažnjavan. „Nađeni su“ ukradeni telefon, bicikl, slomljeni prozor, piromanske sklonosti… Sad je vjerovatno u toku potraga za ukradenim klikerima ispred zgrade u Nikšiću.

Mora biti da je strašno kad ljudi koji su navikli na neopravdane privilegije traže i ne nalaze krivicu nekog čovjeka koji se drzne da dirne u njihovu neprikosnovenost. „Zavodnici“ ne mogu i ne žele da vjeruju da u ovoj „avliji“ zaista žive ljudi koji ne kradu. To je nemoguće, svi to rade, misle, samo treba tražiti na pravom mjestu.

„Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je… Jer ovde nema nevinih… Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo.“ Ovako je govorio Andrićev junak Karađoz, dijabolični upravnik Proklete avlije i „sa svakim osumnjičenim licem on je igrao naročitu igru, bez stida i obzira, bez poštovanja drugog čoveka i sebe sama.“

Poneko se možda sjeća televizijske dramatizacije Andrićeve „Proklete avlije“, u sam osvit sukoba koji će razoriti nekadašnju zajedničku državu. Moćna parabola je tada otkrivala lice i naličje totalitarizma, protiv kojeg se građanin još i mogao boriti. Danas bi drama otkrila zašto je naša politička scena tako sumorna i beznadežna. Jer kad oni koji vrše vlast uspostave paradigmu prema kojoj im je sve dopušteno, na scenu stupaju i svi ostali, od zakupaca javnih dobara do taksista i piljarica… U takvom svijetu, svi se kukavički tješe, nevinih nema. I sve dok tako bude i ova „avlija“ će biti prokleta.

( Božena Jelušić )