Mnexit

Ako smo u Vladu izbornog povjerenja ušli da spriječimo krađu izbora, to ne znači da tamo moramo biti kada se krade Crna Gora! Ovo je sva filozofija ulaska i izlaska GP URA iz vlasti. Smatrajući sve kritike relevantnim, doživljam je kao kranje principijelnu, ispravnu i utemeljenu. Da li se to desilo ishitreno ili sa zakašnjenjem, stvar je takođe subjektivne procjene. Realno, desilo se upravo kada je trebalo, odnosno onoga trenutka kada je prekršen Sporazum o slobodnim i fer izborima. Naravno, niko nije imao dilemu da su DPS i njegovi sateliti dokazani politički manipulatori i subjekti koje isključivo inspiriše miris kožnih fotelja i novac državnog budžeta. Zato je i postojao ovjereni „ugovor“ (Sporazum), makar kao zarđalo sidro na koje se moglo osloniti, uz sve rizike udara vjetra. U suprotnom, da se radilo o fer partnerima, vjerovatno bi se, kao u Njemačkoj, vezivali za datu riječ. Razumijem da u CG politički programi, sporazumi, zakoni, pa i Ustav, često ne znače ništa za vladajuću oligarhiju, ali nekoga ko ima drugačiju percepciju politike i javnog angažmana, tako nešto mora da tangira. Naglašavam, nismo svi isti.

Priče da razlog nije dovoljno dobar ili jasan da bi se napustila Vlada izbornog (ne)povjerenja, takođe je, sa logične ravni, prilično sporan. Konsenzus o važnim zakonima i odlukama kao i set medijskih zakona bili su predmet potpisanog teksta Sporazuma i svako ko zna da čita teško može imati dilemu. Ili možda neko misli da EPCG, Buljarica, Zakon o legalizaciji neformalnih objekata, komunalnim djelatnostima, ugljovodonicima..., te zadržavanje ovog medijskog brloga u zemlji nisu previše značajne stvari?!

Ali, ljudima ništa ne znači dogovor sa A2A, oni to ne razumiju - često se čuje taj argument. Moguće, ili da budem još direktniji - tačno! Zato odgovorni političari itekako shvataju o čemu se radi (valjda im je to posao). Kontra pitanje - jesu li građani koji su uzimali kredite u „švajcarcima“ znali u šta ulaze? Narod u principu ne misli, već osjeća. Kako bi drugačije mogli objasniti činjenicu da je u CG i dalje najjača partija pojedinačno ona, čiji je drugi čovjek u hijerarhiji priznao da je vođa organizovane kriminalne grupe, a javna je tajna da ih u samom vrhu ima još nekoliko. Dakle, argument opšteg razumijevanja ili nazovimo ga, u nekom Habermasovom stilu, „opšte-narodne racionalnosti“, nije uvijek najbolji. Jer, kada bi to bio slučaj, DPS ne bi imao cenzus, a vlast u CG bi se do sada promjenila makar 7 (sedam) puta!

Da li se sistem kontrole pokazao neefikasnim? Nikako, naprotiv! Samo što se zagrebalo po površini u 70 dana rada nekoliko desetina kontrolora protiv desetina hiljada nervoznih i zaštrašenih vojnika DPS-a, osjetio se snažan zadah zloupotreba. Pandorina kutija, naravno, nije eksplodirala (to će se desiti nakon izbora kada CG dobije novu vlast), ali se definitivno otvorila. Iz nje su potekle „sitnice koje život znače“ (čitaj izborne pobjede).

I najvažnije: prisustvo opozicionih ministara u Vladi izbornog povjerenja je pokazalo da se CG može upravljati na meritoran, pošten način, bez krađa, prevara i malverzacija. Takođe, sve pirče o tome da će ulazak opozicije po dubini i širini, značiti krah ustavno-pravnog poretka zemlje, postale su smiješne, baš kao i aktivna kampanja režimskih medija i jadni pokušaj diskreditovanja kontrolora na ličnoj ravni.

Šta sada? Ostaje da se sačeka odluka druga dva opoziciona subjekta u Vladi izbornog povjerenja. Kakva god ona bila, treba je ispoštovati i podržati. Ako urade isto što i URA, ostaće dosljedni svojim potpisima na Sporazumu (za koji i sami tvrde da je prekšen), ako pak odluče drugačije, treba im takođe čestitati na želji i motivu da se i dalje bore za slobodne i fer izbore sa uspaničenom hobotnicom koja je isti izigrala. No, bez obzira na kristalisanje konačnog stava, jedno je jasno: DPS je srušio koncept povjerenja i zato je već sada, bez obzira što će se desiti u oktobru, u POTPUNOSTI DELEGITIMISAN, pred građanima, a naročito pred međunarodnom zajednicom. To je ono čega se najviše i plašio.

Šireći šarene laži po domaćoj i međunarodnoj zajednici da su oni otvorili Vladu za opoziciju i stvorili model koji može poslužiti i nakon izbora, raskrinkan je odlukom GP URA i polomljen u paramparčad. Fer izbora, njihovom zaslugom, jasno je, biti neće! Pa, sada neka razmišljaju kako će objašnjavati legitimitet i legalitet institucija i kako će prevarama povratiti povjerenje u izborni proces. Zbog toga je razumljiva njihova nervoza. Kako drugačije objasniti horska saopštenja političkih marginalaca koji služe kao megafon vladajuće partije u cilju relativizacije odluke GP URA osim kao - „došao đavo po svoje“!

Od slučaja „Bitanga“ do „Bravo kreteni“ Đukanović i njegov DPS je polako ali sigurno cijepao svoj padobran, kojeg je pokušao zakrpiti Sporazumom kojeg nije ni pročitao, pa sada čeka kada će tresnuti na zemlju, u oktobru, novembru ili januaru. Da konkretizujem: od 2013. do danas (što je izuzetno kratak period za istoriju jedne države) DPS se konceptulano raspao. Ne, ovdje ne mislim na hapšenja njegovih ideologa i funkcionera, niti na nadgledanja građana od strane mafije u CG gradovima, to je posebna tema, pričam isključivo o politici. A šta se to desilo u tom periodu?

• Dokazano je da kradu izbore kroz aferu „Snimak“;

• Instalirao je lažnog kvazi-predsjednika kojeg pola države više ne poštuje (jedinog koji je na neki čudan način branio koncept poštenog političara u toj stranci);

• Izgubio podršku manjeg koalicionog partnera;

• Pribjegao političkoj korupciju u lokalnim i državnom parlamentu;

• Oslonio se na političke marginalnce, korumpirane političke partije u nestajanju;

• Izgubio drugog partnera iz redova manjinskih stranaka (po prvi put);

• Srozao institucije sistema, prije svega Upravu policije, a onda i državni Parlament;

• Ubio posljednju nadu da je spreman da dozvoli makar kakvu-takvu kontrolu izbornog procesa, pregazivši Sporazum sa kojim je toliko odugovlačio, a koji nije izdržao ni ta četitri mjeseca do izbora.

Zbog svega navedenog, njihov poraz na oktobarskim izborima je siguran, definitivan i neće zavisiti od broja osvojenih glasova! Za ovo je neophodno ispuniti samo jedan uslov. Kao neko ko iskreno i oduvijek navija da se opozicija ujedini, pa i ovim putem apelujem na to, ipak, želim ustvrditi da ovoga puta nisam mislio na taj važan uslov. Njihov poraz više čak ne zavisi ni od toga. Dovoljno je samo da niko od opozicionih subjekta ne ode sa njima nakon izbora. Samo to bi označilo konačni kraj i krah ovakvog sistema! U toj situaciji DPS bi čekala sudbina Miloševićevog SPS-a. Dakle, sve što treba uraditi je politički ih IZOLOVATI (ovdje ne računam satelite jer su oni svi DPS samo što im DPS daje drugačija imena kako bi ih razlikovao) i biti istrajan u tome.

Na kraju, koliko god možda zvučalo patetično, moram reći da i politika ovakva kakva je u CG, mora imati svoju etiku. Zato je važno otići kad vas neko prevari, ne mareći da li će to neko cijeniti ili ne, niti da li će to naići na odobrenje ili gnijev građana. Na taj način uvodimo novi standard javnog djelovanja.

MNEXIT mora označiti izlaz iz Vlade koja služi kao sredstvo za ostvarivanje privatnih interesa grupice oligarha. Otpor težnji da mafija i organizovani kriminal preuzmu državu u cjelosti tako što će rasprodati sve njene resurse i devastirati sve njene ljepote. Izlaz iz ekonomskog i moralnog vrtloga. I najvažnije, izlaz na nove horizonte, dostojanstvene građanske politike utemeljene na univerzalnim vrijednostima i poštovanju Ustava, zakona i sporazuma. Stoga je u pravu je bio veliki Viktor Igo kada je rekao: „Usuditi se, to je cijena napretka“.

Autor je potpredsjednik GP URA i poslanik u Skupštini Crne Gore

katakomba@hotmail.com

( Dritan Abazović )