"Sramna rasprodaja ostrva, porodično blago nema cijenu"

Iako su se Hrvati bojali da prodajom ostrva gube i "porodično blago", rezultati i nisu posebno fascinantni - za 14 godina prodato je pet manjih ostrvaca, piše "Slobodna Dalmacija".

Premda se prije desetak godina na mogućnost prodaje hrvatskih ostrva i ostrvaca gledalo kao na katastrofalnu i sramotnu rasprodaju i nacionalnog i porodičnog blaga, a nagovještavala se totalna rasprodaja svetskim milijarderima.

Među prvima je prodato ostrvce Smokvica kod Primoštena 2002. godine za devet miliona kuna, za 1,1 milion evra 2000. prodata su ostrva Frašker i Fraškerić kompaniji ruskog tajkuna Vladimira Jevtušenkova.

Onda je 2005. godine ostrvce Jakljan prodato Goranu Štroku za šest miliona evra, a privatizacijom dubrovačkog hotela "Ekscelsior" u paketu je dobio i Ostrvo života u Malostonskom zalivu.

Ostrva na prodaju i nema puno, na hrvatskoj strani Jadrana ih je što većih što manjih 1.244, od toga naseljenih 65, ali u državnom vlasništvu ih je 85 odsto i oni nisu na prodaju.

Ako vam padne na pamet da otkupite ostrvo od privatnih vlasnika, prema pravu preče kupovine, najprije trebaju da budu ponuđeni opštini, županiji i državi, a ako oni nisu zainteresovani, tek tada možete da sastavljate kupoprodajni ugovor, piše "Slobodna Dalmacija".

Ali ni vlasništvo vam neće zagarantovati potpunu samostalnost budući da još kao opšte dobro ostaje obalni pojas širine minimalno šest metara, a tek sa dobijenom koncesijom i za taj dio ostrva, možete se smatrati potpunim gospodarima.

Svojevremeno se, nakon prodaje Smokvice, u javnosti pojavio strah da će sva privatna ostrva biti vrlo brzo rasprodata pa su 2006. donesene izmene i dopune Zakona o ostrvima, kojima je uvedeno pravo preče kupovine države, županijske ili lokalne vlasti.

To bi značilo da su pored cijene po kojoj će nasleđenu djedovinu ponuditi državi, a ispod koje potom ne mogu ići u prodaju ni drugima, vlasnici morali imati i uredne sve potrebne dokumente uključujući i utvrđen pomorski pojas.

“Tek nakon što se u roku od 60 dana utvrdi da ni država, županija, grad ili opština nemaju interes za kupovinu, vlasnici mogu razmišljati o prodaji ostrva. Međutim, nijedano ostrvo u cjelosti zapravo se ni pre nije moglo prodati jer bi to podrazumevalo i prodaju pomorskog dobra koje je opšte javno dobro, što znači da su potencijalni kupci mogli imati svoje ostrvo, ali ne i plažu, jer ju je moguće dobiti samo uz koncesiju”, objašnjava pravnica Jasminka Biliškov, čija je kompanija i učestvovala u kupoprodaji Smokvice.

“Posjedovati svoje ostrvo znak je prestiža među svetskom elitom, ali hrvatsko zakonodavstvo i loši infrastrukturni uslovi na hrvatskim ostrvima uvelike koče njihove namere. Tako su od nameravane kupovine odustali i neki od poznatih klijenata, poput Bernija Eklstona i princeze Karoline od Monaka”, ističe Biliškov.

Ona kaže da je problem za kupce ako na ostrvu nema građevine, nije je moguće ni izgraditi, nego samo adaptirati postojeću, osim ako kupac ne namjerava da se bavi stočarstvom ili poljoprivredom, a to malo ko od njih namjerava.

“Uvjek postoji interes za ostrva, upravo sada imamo dva klijenta koji su zainteresovani za kupovinu i obilaske lokacije”, kaže Biliškov, dodajući kako sva jadranska ostrva i ostrvca nisu jednako atraktivna, pa su i cijene u rasponu od 11 do 70 evra po kvadratnom metru.

“Nisu ni vlasnici baš raspoloženi za prodaju ostrvaca, smatraju ih porodičnim blagom, što ona zaista i jesu i obično se odlučuju na prodaju kad ih teške okolnosti prisile. Prema dosadašnjem iskustvu, kad bogati stranci kupe ostrvo sa starim objektom, oni će se zaista i brinuti o toj imovini”, priča ona.

Kako kaže, Hrvati ne bi trebalo da se brinu, ta ostrva će zauvek ostati hrvatska, ne mogu se nigdje odneti.

Ona je, u skladu sa svojim prethodnim iskustvom i učestvovanjem u kupovini Smokvice, predložila kompromisno rješenje:

“Budući da je velika većina ostrva i ostrvaca u državnom vlasništvu, vrlo korisno bi bilo da se izmijeni zakon u smislu da država može ostrva dati u koncesiju, na broj godina koje sama odredi. Na taj način ostali bi u njenom vlasništvu, drugim propisima može regulisati sve odnose, a ostrva će biti puno primerenijeg izgleda nego sada, jer je većina jako zapuštena”, zaključuje Jasminka Biliškov.

( Vijesti online )