Leteći Finac
Svijet introvertnog i ćutljivog dječaka iz korijena su promijenile Olimpijske igre u Stokholmu 1912. godine. Sunarodnik Hajnes Kolehmajnen osvojio je tri zlata na srednjim i dugim prugama (na 5.000 i 10.000 metara i u kros-kantriju), ali i simpatije tihog 15-godišnjaka, koji je uskoro kupio prve patike za trčanje.
„Sportista najviše klase mora preći tri stepenice kako bi osvojio sam vrh: prva je rad, druga je rad i treća je – rad!“ – u jednoj jedinoj rečenici sažeo je svoju sportsku i radnu etiku, čitavu životnu filozofiju Pavo Johanes Nurmi.
Sportski heroj Finske u vrijeme kada zemlju hiljadu jezera nisu prepoznavali po sportovima na skijama, već po vrsnim trkačima.
Legenda ere u kojoj atletski svijet još nije otkrio Afriku.
Leteći Finac.
Kralj trkača. Čovjek koji je za života postao spomenik i čovjek kome su za života podigli spomenik u Helsinkiju.
Rođen je 13. jula 1897. godine u Turkuu.
Svijet introvertnog i ćutljivog dječaka iz korijena su promijenile Olimpijske igre u Stokholmu 1912. godine. Sunarodnik Hajnes Kolehmajnen osvojio je tri zlata na srednjim i dugim prugama (na 5.000 i 10.000 metara i u kros-kantriju), ali i simpatije tihog 15-godišnjaka, koji je uskoro kupio prve patike za trčanje.
Dvije godine kasnije Nurmi se priključio lokalnom atletskom klubu Turun Urheilulito, kome će ostati vjeran do kraja sportske karijere.
Temeljit, sistematičan, ozbiljan, izvršio je pravu revoluciju u pristupu treninzima, ne odvajajući se od štoperice. Njegov razvoj nije bio skokovit i nagao, nego postepen.
Kao 23-godišnjak 1920. godine oborio je nacionalni rekord na 3.000 metara (8:36,2) i atletska istorija je dobila čovjeka koji će narednih 15 godina pisati njene najsjajnije stranice...
Antverpen 1920: Rađanje olimpijske legende
Znalo se da je stasao da na Olimpijskim igrama u Antverpenu uradi velika djela. Upravo u belgijskom gradu prvi put u istoriji je zavijorena olimpijska zastava sa pet krugova.
Nurmi se kući vratio sa medaljom manje.
Olimpijski debi 17. avgusta obojio je srebrom na 5 000 metara, gledavši u leđa Francuzu Žozefu Giljmou. Revanširao mu se tri dana kasnije na duplo dužoj dionici.
Za kraj je ostavio trku u kros kantriju, obogativši riznicu sa dva zlata – kao najbrži, popeo se na postolje u pojedinačnoj konkurenciji i time ujedno najviše doprinio timskoj pobjedi Finske.
„Kada se trkate protiv vremena, ne morate da sprintate. Drugi neće moći da vas prate, ako je vaš ritam jak tokom čitave trke“ - izložio je pobjedničku taktiku po povratku u domovinu.
U tim godinama je bilo malo tih koji su bili u stanju da prate ritam čeličnog Finca...
Naredne godine, došlo je vrijeme da se upiše u knjige atletskih rekorda, potisnuvši svog idola Kolenhajmena sa vrha liste na 10.000 metara.
Dvije godine kasnije, kao prvi atletičar u istoriji, bio je vlasnik rekorda na milju, 5.000 i 10.000 metara.
Čekao ga je Pariz...
Pariz 1924: Prevazilaženje granica ljudskog
A u Parizu je živio dane svog života.
U gradu ljubavi prvi put je promovisana olimpijska maksima „brže, više, jače“. Bržeg od Nurmija nije bilo.
U četiri dana pokupio je zlata na 1.500, 3.000 (štafeta) i 5.000 metara, te dva u kros-kantriju, postavši prvi sportista koji se sa Olimpijskih igara vratio sa pet najsjajnih odličja.
U legendu je ušlo da je između dva finala, na 1.500 i 5.000 metara, imao svega 55 minuta za odmor, i da na 10.000 metara nije nastupao jer mu to nije dozvolila finska sportska delegacija, zabrinuta za njegovo zdravlje.
Zapanjen, u istoj mjeri koliko i zadivljen, francuski časopis Miroir des Sports odao mu je poštovanje naslovom „Pavo Nurmi je prevazišao granice ljudskog“.
U Helsinkiju ga je dočekao spomenik podignut u njegovu čast, za šta on nije puno mario – iz tihog prkosa je uskoro pomjerio rekord na 10.000 metara i postavio granicu koja će se održati u narednih 13 godina.
Amsterdam 1928: Labuđa pjesma
Naredne godine otisnuo se na turneju po Sjedinjenim državama.
Amerikance je ostavio bez daha - u kratkom vremenskom roku takmičio se 55 puta i ostvario 53 pobjede.
„Finsko trkačko čudo!“ – klanjali su mu se američki mediji.
Prekookeanski trijumf je, međutim, Nurmija koštao isuviše...
Prkosio je dugo bogovima brzine, prkoseći se i trošio, a njegova trkačka zvijezda počela je polako, jedva osjetno, ali konstantno, da blijedi.
Nikada više nije oborio rekord na olimpijskim distancama.
Ipak, ostalo je u njemu dovoljno čelične volje, želje i snage da ode u Amsterdam, i domogne se postolja u svim disciplinama u kojima je nastupao - zlato na 10.000 metara, srebra na 5.000 metara i 3.000 metara stiplčez.
„Ovo je definitivno moja posljednja sezona na stazi. Ostario sam. Trčim već 15 godina i polako sam se zasitio svega“ – priznao je po okončanju svojih trećih Olimpijskih igara.
Ali, staze se nije mogao zasititi. Nastavio je da trči, da se takmiči, posjećivao SAD...
I sanjao da ponovi uspjeh Kolenhajmena i uzme olimpijsko zlato u maratonu.
Otputovao je za Los Anđeles 1932. godine i prijavio se za takmičenje. Koje je, međutim, odgledao sa tribina – švedski list Idrotsblater ga je optužio da je godinu ranije za obaranje svjetskog rekorda na 2 milje dobio 20 hiljada kruna.
U harangu na šampiona uključilo se i nekoliko američkih štampanih medija, kao i švedska Atletska federacija, a Olimpijski komitet ga je, držeći se krutih načela koja su dozvoljavala samo amaterima da se takmiče, diskvalifikovao.
Uzalud su bili protesti Finaca, uzalud je većina maratonaca bilo za to da mu se dopusti da izađe na stazu.
„Pobjedio bih sa pet minuta prednosti“ – kroz zube je prošaputao, prekidajući svaki kontakt sa medijima, i zaćutavši sve do 1967. godine. Takmičio se još dvije godine, a nakon pobjede na 10.000 metara u Vipuriju 16. septembra 1934. godine oprostio se od sporta. Ne i od trčanja...
Helsinki 1952: Pomirenje
Posvetio se uspješno biznisu, građevinarstvu, ne zapostavljajući nijednog trenutka dobrotvorni rad...
I bio uspješan u svemu čega se dotakao. Godine su prolazile, stigao i prošao je rat, 1945. godine je oboren i posljednji njegov svjetski rekord, a sedam godina kasnije domaćinstvo Olimpijskih igara povjereno je Helsinkiju.
Organizatori su ime posljednjeg nosioca olimpijskog plamena čuvali u tajnosti.
Kada je na semaforu tokom svečanosti otvaranja zasijao tekst „Baklju će unijeti Pavo Nurmi“, Olimpijski stadion je na tren obavila tišina.
Momenat kasnije 70 hiljada gledalaca bilo je na nogama, euforičnim aplauzom pozdravljajući svog heroja. Bilo je to simbolično pomirenje Nurmija i olimpijskog pokreta...
Pred 75. rođendan ugostio je finskog novinara Rista Maenpu.
“Pavo Nurmi je sada samo sjenka od čovjeka. On ima djelimičnu trombozu mozga, pretrpio je srčani udar, ima paralizovanu lijevu stranu tela, lijevo oko mu je slepo. Ipak, on se kreće, uporno, kao nekad. Naravno, on više ne trči, ali zato hoda. Čak i po 12 kilometara dnevno. I tvrdi: dok se krećem srce mi radi, a dok ono radi čitavo telo živi”.
Veliko srce velikog čovjeka stalo je 2. oktobra 1972. godina.
„Njegovi rekordi su oboreni, osvojene zlatne medalje izgubiće sjaj. Ali, duh Pava Nurmija će vječno živjeti.“ – kroz suze je na sahrani, koja je obavljena uz najviše državne počasti, prozborio Marjata Vaanen, finski ministar obrazovanja...
( Branko Krivokapić )