Bošković: Barešić bio pion starih ustaša

Ambasador Jugoslavije u Švedskoj Vladimir Rolović ubijen je jer je javno osuđivao ustašku ideologiju i kritikovao Branka Salaja, nekadašnjeg savjetnika Ante Pavelića, jer je tom ideologijom trovao mlade ljude koji su iz Hrvatske dolazili u Zapadnu Evropu, rekao je general Neđeljko Neđo Bošković, tadašnji načelnik bezbjednosti Prvog puka vazdušnog osmatranja javljanja i navođenja Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane SFRJ.

On je u intervju “Vijestima” rekao da ideja o likvidaciji Rolovića nije potekla od Mira Barešića i Anđelka Brajkovića jer oni nijesu bili dorasli takvim kombinacijama i procjenama.

“Oni su bili marionete. Pioni u rukama Salaja i ostalih starih ustaša koji su poslije rata pobjegli u zapadnu Evropu, prikrili se i držali na vezi mlade pripadnike ustaških organizacija. Ideja o likvidaciji Rolovića potekla je od tadašnjeg ministra policije Hrvatske Steva Krajačića.

Salaj je dao početne podatke, a Krajačić zeleno svjetlo”, rekao je Bošković koji je u vrijeme ubistva Rolovića bio na specijalizaciji u Stokholmu. Vijest o atentatu na jugoslovenskog ambasadora zatekla ga je na predavanju. U zgradu Ambasade sa kolegama Vojom Perovićem i Stevom Stojišićem stigao je pola sata nakon što su Barešić i Brajković ugurali ambasadora u kabinet. Jedan je od svjedoka dijela zbivanja u ambasadi.

Ko je bio Branko Salaj?

U Švedskoj, naročito Stokholmu i Malmeu, Hrvatski oslobodilački pokret (HOV) i Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) bili su veoma jaki, bilo je još manjih ustaških organizacija, ali te dvije su bile najznačajnije. Jedan dio njihovih pristalica iz Njemačke je prešao u Švedsku. Ustaše su bile veoma homogene, a na čelu organizacije bio je Salaj, profesor univerziteta u Upsali.

Jako cijenjena i poštovana ličnost u Švedskoj. Za vrijeme drugog svjetskog rata bio je Pavelićev savjetnik, uspio je da emigrira u Švedsku. Bio je glavni ideolog i idejni vođa svih emigrantskih ustaških organizacija. Salaj je putovao u Južnu Ameriku, Australiju, po Evropi zbog ideološko ustaške indoktrinacije onih kojima je ta ideologija bila strana.

Propagandom mu je pomagala njegova druga supruga, koja je bila glavni i odgovorni urednik i voditelj švedske televizije u Stokholmu. Sa njim je imao stalne kontakte Branko Jelić, takođe Pavelićev savjetnik koji je preko pacovskih kanala poslije rata pobjegao u Njemačku. Isto je bio jedan od idejnih vođa hrvatskih ustaških organizacija.

Kako ste Vi znali za to?

Kada sam pošao u Švedsku na specijalizaciju, dobio sam sve informacije i unaprijed sam znao sve o Salaju i ustaškim organizacijama. Bilo ih je više, ali ove dvije bile su jako moćne i bavile su se terorizmom i svim drugim vidovima kriminala, likvidacijama. Ubistvo Rolovića bilo je nastavak NDH i njihove metodologije rada.

Da li se ubistvo Rolovića moglo spriječiti?

Ambasada nije imala nikakvo obezbjeđenje. Bila je smještena na petom spratu stambeno-poslovne zgrade. To je apsurd, toga nema ni u afričkim državama. Nakon atentata sam u izvještaju, preko mojih šefova, tražio da Ministarstvo inostranih poslova odgovori zašto je Ambasada u Švedskoj, koja je imala poseban značaj, a dodatno i što je ustaška organizacija tamo bila veoma jaka, bila prepuštena sama sebi. Kasnije sam vidio da je sve to bilo smišljeno od hrvatskih rukovodilaca koji su bili u Vladi i Vojsci Jugoslavije.

Kažete da su te organizacije imale podršku u Vladi SFRJ?

U dosluhu sa Salajem bio je jedan dio tadašnjeg rukvodstva preko svojih posrednika. Salaj im je slao informacije koje su njemu odgovarale, oni su to prihvatali. Po našim podacima Krajačić je bio u dosluhu sa Salajem. Mislim da je Krajačić slavio kada je saznao da je Vlado ubijen. Bilo ih je još iz te plejade koji su bili u Ministarstvu inostranih poslova, Vladi Jugoslavije i Vojsci. Pojedini pukovnici i generali, lažne patriote.

Zašto je tim organizacijama smetao Rolović?

Rolovića sam upoznao prije odlaska u Švedsku, preko mog zeta Gavra Perazića. Bio je ljudska, moralna i diplomatska gromada. Visoki intelektualac, vaspitavan u komunističkom i revolucionarnom duhu. Nakon rata je putovao i upoznao sve emigrantske grupe, ustaške, četničke, šiptarske…i pokušavao savremenim metodama, koristeći zemlje domaćine, da ih ubijedi da se okanu ideologije, ubistava, kidnapovanja, pljački.

U Švedskoj je javno prozivao Salaja zbog trovanja mladih koji dolaze iz Hrvatske i koji se nikada ne bi opredijelili za tu ideologiju da Branko nije stao na čelo organizacije. Vladimir je to osuđivao, ali osuđivao je i njegovu suprugu zbog netačnih informacija na televiziji i propagande. To je ustašama smetalao. Prvo su htjeli da ga kidnapuju i ucjenjuju jugoslovensku Vladu, ali su odustali. Moguće da bi isto uradili da je i neko drugi bio ambasador, oni su likvidirali mnogo naših ljudi u Zapadnoj Evropi.

Kako ste saznali za atentat na Rolovića?

Nas 14 iz tadašnje Jugoslavije 1970. godine pošli smo u ratno vazduhopolovstvo Švedske, na specijalizaciju. Tog dana, 7. aprila 1971. godine bili smo na predavanju, prišao mi je profesor i rekao da je naš konzul Branko Lakić zvao i tražio da hitno dođemo, jer je Rolović ubijen. Odmah smo pošli Vojo Perović, Stevo Stojišić i ja. Za manje od pola sata stigli smo do Ambasade. Već su bili okupljeni građani, novinari i nekoliko policajaca pozornika. Ušli smo u zgradu, lift je bio blokiran. Kasnije smo saznali da je lift blokirao Marinko Lemo, njihov pomagač. Popeli smo se na peti sprat, u Ambasadi je bio haos.

Šta se događalo kada ste stigli u zgradu Ambasade?

Svi činovnici su bili u holu. Barešić i Brajković bili su zaključani u kabinetu Rolovića. Njegov zamjenik Ilijevski bio se toliko uplašio da je dogurao kasu do vrata koja su se graničila sa kabinetom ambasadora, skočio sa petog na četvrti sprat i sakrio se. Pokušao sam da otvorim vrata. Ambasadorova sekretarica, Slovenka Mira Štanburk lupala je na vrata i vikala “ustaše, pustite nam ambasadora”.

Pucali su u vrata i ranili je. Došla je švedska interventna policija. Rekli su Branku Lakiću da oni preuzimaju. Lupali su na vrata i njih dvojica su otvorili. Policija ih je razoružala, stavila im lisice na ruke. Barešić je počeo da pjeva neku ustašku pjesmu, ali policija je to presjekla. Branko i ja smo utrčali u kabinet. Hitna pomoć ga je odvezla. Nas trojica smo krenuli autom za njima, drugim autom Branko Lakić i Joka Dapčević.

U bolnici je bila dežurna moja prijateljica, dr Gunila koja nas je pustila da budemo tu. Ljekari su se trudili, ali se ništa nije moglo uraditi. Vladimiru je stradao centralni nervni sistem. Bio je u komi. Nas 14-orica koji smo bili na specijalizaciji smjenjivali smo se tih dana ispred vrata njegove sobe, a tu je bila i tajna policija Švedske. Istog dana stigla je delegacija iz Ministarstva inostranih poslova SFRJ na čelu sa Miloradom Pešićem zamjenikom ministra, a Salajeva supruga je na švedskoj televiziji počela sramnu propagandu.

U kakvom stanju je bio ambasador kada ste Vi i Lakić ušli u kabinet?

Nije bio vezan za stolicu kako se predstavlja. Noge i ruke bile su mu skupljene, vezane u mornarski čvor i bio je bačen na trosjed. Krvario je. Bio je u nesvijesti. Pucali su mu u glavu, a poslije u polni organ i tako ga ostavili. Način na koji je likvidiran, metode mučenja i strast koju su pokazali tokom i poslije likvidacije, na tome bi im pozavidjeli sadašnji teroristi ISIL-a, eto koliko su bili ostrašćeni i indoktrinirani ustaškom ideologijom.

Zato me ni ne čudi ova situacija u Hrvatskoj, što se povampiruje ustašluk kada vidim ko je sve došao na ključne položaje, mada je to počelo sa Franjom Tuđmanom, i kada vidim šta su ti ljudi bili ranije, šta su im bili roditelji i đedovi. To me ni malo ne čudi, jedino me zabrinjava.

Da li Vam je osoblje Ambasade ispričalo što se dešavalo prije nego ste stigli?

Jeste. Barešić i Brajković su došli u zgradu i tražili formulare za produžetak pasoša. Popunjavali su ih pet ili šest puta i namjerno griješili, a u stvari su čekali ambasadora koji je tog jutra kasnio. Kada je došao, Vladimir je krenuo ka svom kabinetu, tada je osjetio da neko ustaje i kreće za njim. Okrenuo se ulijevo i Barešić je pucao. Metak mu je prošao kroz vilicu po lijevoj strani. Odgurnuli su ga u kabinet, zaključali se unutra i maltretirali ga. To je trajalo tridesetak minuta. Perović, Stojišić i ja došli smo pri kraju tog nesrećnog čina.

Što se dešavalo nakon ubistva ambasadora?

Ustaše su sve vrijeme bile povlašćene u Švedskoj jer Šveđanima nije smetala njihova ideologija. Šveđane ne treba osuđivati, oni su demokrate. Kada je ubijen Rolović, objavljeno je da je to prvo političko ubistvo za 300 godina u Švedskoj. Nastao je opšti metež među državljanima Jugoslavije u Švedskoj.

Ćele Popović rodom iz Danilovgrada i rođeni Podgoričani Duško Sekulić i Ratko Đokić, koji su bili neustrašivi, nakon toga su prebijali pripadnike ustaške mladeži i organizacija gdje god su ih sreli u noćnim klubovima. Tjerali su ih iz lokala. Njih trojica odlučili su da 10. aprila, na dan NDH, organizuju mirne demonstracije naših državljana u Švedskoj, zbog ubsitva Rolovića i tretmana koje švedske vlasti daju ustaškim emigrantima.

Da li su ih organizovali?

Da. Bile su zaista velike demonstracije. Stevo Stojišič, Vojo Perović i ja smo takođe išli, uprkos upozorenjima staršješina iz akademije. Bili smo u prvim redovima sa Ćelem, Ratkom i Duškom. Bilo je nekoliko hiljada ljudi - Srba, Crnogoraca, Hrvata, Makedonaca, Slovenaca, Bosanaca. Sa druge strane, u suret nama, dolazile su ustaše koje su demonstrirale slaveći dan NDH i ubistvo Rolovića. Došlo je do teškog sukoba između naših i ustaša. Ćele je nas trojicu sklonio, zbog akademije i sukobili su se sa ustašama koje su izvukle deblji kraj. Naši demonstranti su ih masakrirali. Došla je interventna policija i razdvojila demonstrante.

Rekli ste da su te organizacije krive za mnoga ubistva naših državljana?

Odmah poslije ubistva Rolovića ustaška organizacija HOV se priprema za nove akcije u Jugoslaviji. Do 1972. godine HRB i HOV kao i druge ustaške oganizacije u emigraciji bile su posebno aktivne prema ondašnjoj Jugoslaviji i našim ljudima u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji i Francuskoj. U tim zemljama su izveli veliki broj terorističkih akcija najmanje protiv 100 naših ljudi. Odgovorni su za ranjavanje diplomatskih službenika Popovića i Milovanovića u Njemačkoj, ranjavanja šefa naše vojne misije Kolendžiča, podmetnutu minu u bisokopu “20. oktobar” u Beogradu i gerderobi Glavne željezničke stanice...Samo u nekim akcijama teroristi su ostali neidentifikovani.

Godinu nakon ubistva Rolovića, grupa ustaških terorista na čelu sa braćom Ambrozijem i Adolfom Andrićem, koja je bila u Pertu u Australiji na specijalnim terorističkim obukama prebačena je u Austriju, pa u BiH. Andrići su takođe bili pripadnici HOV-a, koju je osnovano Pavelić. Zapaženu aktivnost u tim djelatnostima imao je Horvat Đuro, stožernik ustaških organizacija za Austriju. Po direktivi Salaja propagadno je djelovao u organizacijama katolika, studentskoj grupi “katromanić” i ogranku Matice hrvatske u Austriji. Horvat je za tzv. grupu Feniks koja je likvidirana na Raduši, angažovao najveći broj nosilaca jugoslovenskih putnih isprava.

Cilj grupe Feniks bio je likvidacija svih ljudi na području planine Raduša i Vran, koji nijesu htjeli da prihvate saradnju sa njima, kao i ubistva po selima i gradovima. Planirali su i trovanje gradskog vodovoda Beograda i donijeli otrov u prahu. Raspolagali smo podacima da je u Beč iz Njujorka doputovao ustaša Josip Vrbić i da je prisustvovao posljednjem sastanku za pripremu ubacivanja te terorističke grupe u Jugoslaviju. Ustašku grupu Fenkis sačinjavalo je 19 terorista specijalno obučenih u Australiji.

Da li su i oni imali podršku pojedinaca iz tadašnjeg rukovodstva SFRJ?

Salaj je krajem 1971. godine na jednom od značajnih sastanka upoznao prisutne o kompletnom stanju u ondašnjoj Jugoslaviji. Na tom sastanku je bio i Ambrozije Andrić. On je dopunio izvještaj i upoznao prisutne o stanju u Jugoslaviji poslije 21. sjednice CKSKJ-a. Na tom sastanku su detaljno dogovorili kako da se grupa Feniks ubaci u Jugoslaviju. Oružje za tu grupu i njihovo ubacivanje u Jugoslaviju obezbijedili su Branko Jelić, lider organizacije hrvatskog narodnog odbora kao i Franc Jozef Štraus poznati pronacista i političar Demokratske stranke i bivši ministar odbrane Njemačke.

Dan prije atentata vidjeli ste se sa Rolovićem?

Konzul Lakić me pozvao na prijem koji je Rolović pravio. Te noći upoznao sam tadašnjeg princa Karla, sadašnjeg kralja Gustava i njegovu sestru princezu Katarinu. Ambasador je najavio da Ambasada od 7. aprila neće raditi šest dana, zbog praznika, ali da će biti dežurni u Ambasadi i ako bilo što treba našoj grupi da dođemo. Pozvao je Branka Lakića i mene da 7. dođemo kod njega i njegove supruge Brane u privatnu rezidenciju. Nije slutio ništa.

On nije imao pratnju. Nas 14 pratila je i tajna i javna policija. Ustaške organizacije su saznale gdje smo i premještali su nas tri puta prije njegovog ubistva. Nakon ubistva ostali smo do juna 1971. godine. Trebalo je do septembra, ali je već bilo isuviše opasno. Nismo smjeli da se krećemo slobodno kao ranije... Da ne bi pravili problem i njima i sebi nakon predavanja ostajali smo u hotelu. A onda smo se 21. juna vratili u Beograd, sva četrnaestorica.

Nema tog Crnogorca koji bi digao ruku na Rolovića

Da li ste nakon ubistva imali podatak da je grupi Crnogoraca nuđeno da likvidira Rolovića?

Prvi put čujem za tu priču. Nema tog Crnogorca u to vrijeme, bez obzira na političko opredjeljenje, koji bi digao ruku na Rolovića. Vlado je bio legenda tog vremena u čitavoj Jugoslaviji. Svuda je isto dočekivan, od Triglava do Đevđelije. Bio je ludo hrabar čovjek. Pripadao je najboljoj plejadi jugoslovenskih ambasadora od 1945. godine do današjeg dana. Imao je veliki autoritet. Hrvatsko revolucionarno društvo, odnosno Salaj to su znali i htjeli su preko njega da ucjenjuju Vladu SFRJ i traže oslobađanje ustaških zatvorenika u Jugoslaviji.

Njihova grupa je mjesec prije toga opservirala zgradu Ambasade i sve zaposlene. Znali su ko vozi koji automobil, ko ima pratnju. Rolović nije imao pratnju, imao je Pera vozača i išao je sam, nije se plašio ničega. Ustaše su opservirale i njegovu privatnu rezidenciju, suprugu Branku, kćerku Žanu, sina Peđu… Znali su gdje Žana studira, u koju školu ide Peđa. Dolazili su u zgradu Ambasade pod raznim izgovorima, kako bi snimili raspored prostorija. Kada su vidjeli da ne mogu kidnapovati ambasadora, odlučili su da ga likvidiraju.

Kasnije smo saznali da je prvobitni plan bio da ga ubiju 10. aprila. To je dan ustaške NDH i likvidacija Rolovića trebala je da bude njihov najveći poklon za Hrvatsku. Kada su saznali da zbog crkvenog praznika Švedske, naša Ambasada poslije 7. aprila neće raditi šest dana, odlučili su da to urade 7. aprila.

Hrvatska potencira “ustašluk i sve što je bilo u NDH-u”

Kako komentarišete podizanje spomenika Barešiću?

Mislim da se Hrvatska iz ove situacije u kojoj se našla, nikada neće vratiti u normalno stanje u kom je bila za vrijeme Stipe Mesića i Iva Josipovića, kada smo imali poštene i dobre međususjedske odnose. Ustašluk i fašizam je makar verbalno bio potpuno izbačen, međutim, ova sada garnitura, oni valjda ne mogu toga da se oslobode. Hrvatska neće da se izvuče iz ovoga, svaki dan sve više i više potenciraju ustašluk i vraćaju sve ono što je bilo za vrijeme NDH, počev od pozdrava u vojsci do drugih metoda koje su radile njihove stare ustaše.

Mijenjaju udžbenike, friziraju, podešavaju kako odgovara NDH-u i ustašluku. Sve njihove zločinačke aktivnosti koje su izvodili prema našim državljanima u Zapadnoj Evropi i Australiji ukazuju na to da njihova ideološka opredijeljenost nije nikada prestala kada se radilo o državljanima Jugoslavije koji su živjeli vani, neovisno koje su nacionalnosti i vjere, samo ako nijesu podržavali ustaški režim. Zbog toga i nije slučajno što je na red došao i Rolović da strada od ustaške ruke. Terorizam kao oblik specijalnog rata nikada nije prestao u mislima pojedinih ustaški opredijeljenih glava prema drugim narodima, a posebno ne prema Srbima i Crnogorcima.

( Jelena Jovanović )