Niko nije pošteđen muke

(Dimitrije Popović: Ljubičasto ogledalo, Crnogorski PEN centar, 2015)

Nakon pauze od sedam godina od kada je objavio svoj roman prvijenac Raspeće strasti, Dimitrije Popović, umjetnik mnogih formi i materija vraća se pripovijedanju i kraćoj romanesknoj formi. Izlaže nam u 15 u prvom dijelu najnovijeg romana i u 28 sekvencija u drugom njegovu dijelu bizarnu pripovijest o presađenom srcu i njegovoj sudbini u novom tijelu. Zapažamo odmah da su dominantne protagonistice ove nove Dimitrijeve narativne proze žene. Dvije odrasle žene i dvije djevojčice.

Načas, posebno u uvodnim poglavljima prvoga dijela, čini nam se da čitamo osuvremenjenu mitologiju kršćanskih misterija i mitova, koje stilom nalik marinkovićevskoj ironiji ali i predanosti kršćanskog pisca, Dimitrije donosi u čudu s Bogorodičinim mlijekom. Ova priča u priči inicijacija je u filozofsko-religijski temat koji slijedi svojim proširivanjem do romaneskne opsesije.

Kako se radi o jednom od suvremenih iskustava i iskušenja novije medicine i čovjeka, pitanju presađivanja organa, autorska je zainteresiranost, sada kao pripovjedača zaokupljenog u prethodnim narativima ali i knjigama eseja, fenomenima i registrima tjelesnog, posve razumljiva. Čak i onda kad osjećamo iznimnu autorsku atrakciju za ovo delikatno pitanje naše civilizacije.

Sučeljen i postavljen između simbolističko-naturalističkih vizura predstavljene stvarnosti nekoliko građanskih obitavališta i njihovih intimističkih obiteljskih miljea, te protagonista koji se kreću ka tragičkom ishodu, unatoč idilično postavljenoj mizansceni, pripovjedač Popović se nalazi u poziciji kojom vješto izbjegava dramski napon situacija raskidajući tenzije upravo zatvaranjem scene na onom mjestu gdje se radnja prelijeva u tragediju. Osim kraćom rečenicom, čini to i spretnim zaokretanjem u deskripciju koju nastoji osloboditi lirskog tereta i eksplozije osjećajnosti.

Na prvim stranica čini se kako je riječ o jednom intelektualističkom štivu u kojem profesori i studenti seminarskim stilom raspravljaju o smislu samoubojstva pozivajući se na literarne predloške i filozofske rasprave klasičnih „specijalista“ u ovom pitanju kakvi su Dostojevski, Nietzsche, Cioran, Malraux, Heidegger, odnosno autori biblijskih knjiga.

Pitanja odgovornosti i vjere vladaju mladim duhovima i njihova međusobna dijaloška nadmetanja djeluju kao davni eho prepisan možda iz vlastitih autorovih mladenačkih dnevnika kojima je komentirao svoje rane lektire. Međutim, ekonomiji kazivanja sklon narator, Dimitrije koncipira upravo takav uvodni dio romana, da bi svoju središnju junakinju, B.M., lišio ideje i prakse samoubojstva jednostavnim narativnim razrješenjem: iskušava je mogućnostima izvršenja, dok je ne izvede pred krajnje drastično iskustvo vlastitog Ništa, i time ne poluči, kao dobar psihoterapeut, barem privremeno izlječenje.

No, pred nama je pripovjedač, koji unatoč predstavljenom društvenom, spolnom ili klasnom okviru, ne može prikriti vlastito biće iza najslojevitije prikazane protagonistkinje B.M. I obzirom je riječ o ženi, mogućnosti da se sagleda njena duševnost u najosjetljivijim događajima u njenu životu: erotski susret, brak, rođenje djeteta i njegova tragična smrt nesretnim slučajem, ukazuje na manjkavost psihologijske distinkcije između animusa i animae, navodnih razlika u duševnosti spolova. Svom silinom zatomljene empatije Popović sagledava i pronalazi rješenja za ženu koja doživljava najveću tragediju: gubitak djeteta. Postavlja je u situacije koje je iskušavaju moralno i duhovno, religijski i filozofski. Čini nam se, na tren, da namjerno eksperimentira s fabularnim mogućnostima, kako bi prikazao polifonu strukturu svake ljudskosti, a napose, mnogolikih ženstvenosti sačuvanih u pojednostavljenom stereotipnom poimanju ženstva kao Pandorine kutije.

Dimitrije Popović zapravo usredištuje sebe narativnim zaklonom iza neobične ženstvenosti - koju vidimo i kao daleki eho 19-tostoljetnih junakinja francuskog realizma ali i ozrcaljene autoportrete romana XX stoljeća, musilovskog i mannovskog tipa - jer predstavlja svoja čuvstva kad daje glas svojoj junakinji. Ustvari, posuđuje njen nevoljom utišani glas da bi bar donekle razumio martirij koji joj je dodijelilo sudbinski neumoljivo kretanje.

Muške likove naprotiv koristi kao provodnike tradicijske volje, zastale u svojoj tipičnosti: osobenjaka, brakolomnih bankara ili pak kockara. Tu stvar prepušta čitateljskoj fantaziji da ih dograđuje. Kako mu nisu autorski izazov, ostavlja ih plošno ocrtane.

Iako je riječ o našem vremenu, takoreći svakodnevici, vrijeme romana detektira se samo po tehnologiji transplantacije ili naizgled nevažnim uporabnim predmetima, kao što je npr. mobitel. Isto tako urbani ili morski pejzaži ne razotkrivaju nijednu konkretnu sredinu. Jer bi to mogla biti svaka fikcijski pretpostavljena. Ovaj roman ne želi historijsku perspektivu, pa je i ne prikazuje. U njemu izostaje pitanje klasne pobune ili socijalne nejednakosti: njegovi likovi predstavljaju kasne izdanke višeg građanskog sloja koji nestaje s povijesne pozornice. Oni naizgled nemaju egzistencijalnih problema, ne nose se sa nezaposlenošću ili bezdomstvom. Oni su većina, borghesia, kao iskrsla iz Bunuelovih filmova, organizirana kulturom. Ujedno, kultura im je i ideologija, a Lijepo, Dobro i Istinito, samo po sebi razumijevajući model svijeta kojim se kreću kao da kližu kroz stvarnost elegantnim sličuhama.

Za razliku od bunjuelovske buržoazije, koja pati od društveno nedopuštenih slatkih snova, ova buržoazija živi neke druge temeljne probleme egzistencije. Pitanjima biti ili ne, opstati ili ne, preživjeti ili ne? Ne samo pad, tešku operaciju, gubitak djeteta, melankoliju ili samoubojstvo. Stoga im Dimitrije pisac, i sam odrastao na ruskim i francuskim romanima „podmeće” prepreke. Da ih iskuša i da izvidi kako će funkcionirati. Hoće li posustati ili ih ukloniti?

Nećemo otkriti razrješenja svih zapleta jer ih sve ni autor ne donosi. Ovaj svoj roman Dimitrije, slutimo, namjerno ostavlja otvorenim, premda se usuđuje „ubiti“ neke svoje protagoniste nesretnim slučajem ili nestajanjem u bolesti i ludilu. Čini to svjesno, pokazujući nam da smo pred onim što smatramo bogom ili pred božanskim zakonima, svi jednaki. Nitko nije pošteđen muke, ne može je otkupiti.

No, dominantni feminilni ton - po kojem bi, vjerujemo, mnoge suvremene teoretičarke ovaj roman smatrale feminističkim - ne odaju biljezi i amblemi ženstvenosti, ljepota, erotizam, generativnost, ćutilnost, intuicija… To su najprije snoviti prostori romana koji se kreću na mekoj, bibavoj granici fantastičnog i zbiljskog, situacije introspekcije, sazrijevanja i poimanja da se može i na vidljiv i na nevidljiv način biti drugačiji. To su odsjaji mladenačkih snatrenja uz zrcalo koje ljubičastim tonovima daje uzvišenost svim oblicima, i tjelesnoj ljepoti i duhovnosti. To je autorska hrabrost da se nosi sa središtem naših duša, srcem samim. Da se demistificira i podari bizarnome habitualno postojanje i obratno, da se u svakodnevnom vidi sakralno. Sve to suptilno iskazano u novom kraćem romanu ili duljoj pripovijetki daje Dimitriju pravo za uzlet ka osvajanjima prostora novih, budućih romanesknih formi.

( Lidija Vukčević )