Jedno se priča, drugo se radi

Bloody fingers on a purple knife/ A flamingo drinking from a cocktail glass... Tom Waits, "Jockey Full of Burbon", Rain Dogs (Island, 1985.) Taman sam se bio spremio, života mi, da vam ispričam pričicu o aktuelnim dešavanjima na polju ljute, najljuće arhitektonske teorije - zaslužili ste - ali se desilo, u međuvremenu, da me gospođica Ferer, jedna od sedam Violetica - pozove na pivo - što nisam bio u stanju da odbijem - i još je gospođica Ferer - poslije dva mala, mutna Nikšićka - trepnula onim njenim nebesko plavim okicama (Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo. Matej 26:41) - i sad mi nema druge, ako se razmijemo, nego da opet zasviram o...

Dakle, crnogorska postavka na XV Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji - otvorena je 27. maja. Dobro je spakovana, moram priznati - možda čak za nijansu predobro - neuljudno chic, rekao bih - obzirom na strahoviti ekonomski sunovrat koji, kako vrijeme teče, pogađa sve veći procenat časne CG populacije.

Ta vizuelna maska, koliko god bila savršena, ipak nije dovoljna da bi se "kupila" naklonost ključnih igrača sa međunarodne arhitektonske scene. Tu ekipu je nemoguće impresionirati jeftinim vizuelnim trikovima. Ta ekipa reaguje samo na ljudsku krv. Ako osjete i miris i ukus freške krvi - akolade neće izostati - u protivnom se sve svodi na svirku u krugu porodice i bliskih prijatelja.

Što se tiče informacije koju naša postavka odapinje u globalni etar, bojim se da smo opet teško fulali. Zašto se svaki put, u naše ime, na Bijenalima arhitekture serviraju budalaste pričice - u koje niko ne vjeruje, a ponajmanje oni koji stoje iza njih - ne znam, života mi.

Globalni medijski odjeci su i ovoga puta izostali, ako izuzmemo par momenata koji nisu vrijedni pomena - a domaća javnost, pogotovo stručna, nikako da se zainteresuje za čitavu tu stvar. Što je i razumljivo - struka je sasvim isključena iz dešavanja - i sve se svodi na zabavu rezervisanu za vrlo uski krug individua koje su u milosti režima.

Ali što da se radi - tako vam je to kad nikome ne smeta što se naša postavka svaki put dešava bez konkursa. Kada bi Ministarstvo kulture (nikako ne Ministarstvo održivog razvoja i turizma - MORiT), u saradnji sa krovnom strukovnom organizacijom arhitekata (veliko je pitanje imamo li mi krovnu strukovnu organizaciju - MORiT nije strukovna organizacija, da se razumijemo) - organizovalo konkurs za projekat predstavljanja CG na Bijenalu arhitekture - kao što se odavno radi u susjednoj nam Srbiji - ili uputilo javni poziv za isticanje kandidature za komesara CG postavke na Bijenalu - kao što se odavno radi u susjednoj nam Hrvatskoj - možda bismo druge pjesme pjevali u Veneciji, ko zna...

A sad malo poezije...

"Ovim sudjelovanjem arhitektonsko djelovanje želimo prikazati kao širu društvenu disciplinu koja može", kaže Dinko Peračić - komesar nastupa Hrvatske na Bijenalu arhitekture, "koristeći različita sredstva i surađujući s akterima-korisnicima, poduprijeti pa i pobuditi kolektivna nastojanja i graditi prostor koji postoji i koji se koristi kao javno dobro - arhitektura koja gradi prostor za koji se zalaže".

Za razliku od Peračića, koji je i pametan i ozbiljan momak - naš vrli kurator, koji očigledno nikad ne propušta priliku da sjedne za postavljen sto, tvrdi da "Projekat Solana Ulcinj prihvata izazov kako bi izašao sa novim predlozima kako spasiti važnu ekološku poziciju i jedinstvene kulturne kvalitete krajolika, a u isto vrijeme omogućiti i regulisati ekonomske interese u širem području".

Daleko od toga da je naš kurator naivan - zna on odlično što se iza brda valja.

"Zaista je šteta", kaže naša uzdanica, "što ljudi u Crnoj Gori - naročito političari - ne vide alternativu (ovo je dobro - uz opasku da sirotinja stvarno ne vidi alternativu, dok političari ne žele da vide alternativu - bježe od alternative kao đavo od krsta, što bi se reklo - op.a.) - ne primjećuju ništa dalje od određenog tipa investitora: onih koji dolaze sa velikim novcem i ponašaju se tako da nemaju poštovanja ni prema čemu i ni prema kome, osim prema vlastitom profitu i ličnim interesima (kurator je, očigledno, put poštovanja - pogotovo prema poslodavcu i svom honorarčiću - op.a.). Postoji mnogo drugačijih načina investiranja koja se nude sa različitih stana. Ali, od političara, i to na svim nivoima vlasti - od lokalne do državne - zavisi kako će privući i organizovati ovakve investicije".

I čemu onda njegov angažman oko CG postavke na Bijenalu arhitekture - pitamo se mi - ako odgovor nije u onome što čini da se naša stara Zemlja okreće - i oko svoje ose i oko Sunca (that clinking-clanking sound). Zar stvarno vjeruje, naš vrli kurator, da će investitori koji djeluju u CG promijeniti moduse svog ponašanja pod pritiskom njegovih ingenioznih ideja i konstruktivnih predloga. Zar stvarno vjeruje da je vlast - na svim nivoima, pogotovo na najvišem nivou - zainteresovana za neki drugi tip investitora, odnosno investicija.

MORiT je, na primjer, 6. juna ove godine dostavio investitoru "MJ Property D.O.O." rješenje kojim mu se izdaje građevinska dozvola za građenje Turističkog naselja (T2) - hotel sa depadansima (9.103, 41 m2 bruto razvijene građevinske površine, kategorije 5 zvjezdica) - na dvije urbanističke parcele u zahvatu Državne studije lokacije "Mihailovići", Prijestonica Cetinje. Građevinska dozvola je izdata na osnovu idejnog projekta Turističkog naselja iza kojega stoji, kao vodeći projektant - Marija Ičević, spec. sci. arh. - ujedno i izvršna direktorica DVARP D.O.O. (Dijana Vučinić Architectural Research and Practice) - arhitektonske prakse u stopostotnom vlasništvu gospođe Dijane Vučinić.

Gospođa Dijana Vučinić trenutno obnaša funkciju rukovoditeljke Odjeljenja za razvojne projekte u urbanizmu i arhitekturi (nikako ne u arhitekturi i urbanizmu) pri MORiT, a usput je i na funkciji komesarke CG nastupa na pomenutoj, XV Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji - što će reći da upravo ona - uz nezaobilaznog ministra Branimira Gvozdenovića, prvog čovjeka MORiT - stoji iza te vesele pričice o imperativu "turistifikacije" Solane: uspostavljanja srećnog balansa između ptičica i čovjeka, odnosno vrlo osjetljivog eko-sistema i pretpostavljenih preferencija potencijalnog investitora - strogo u duhu koncepta "održive ekonomske valorizacije".

Dakle, gospođa Vučinić u Veneciji servira CG kolačić o nužnosti balansiranja protivrječnostima i konfliktima po mnogim otvorenim pitanjima koja se tiču očuvanja biodiverziteta Solane - vrlo arogantno ignorišući sva goruća pitanja (popravku druge pumpe za vodu, na primjer) - a što se tiče južnih obronaka Velje Gore, uz obalu Skadarskog jezera, u granicama NP Skadarsko jezero, u netaknutom, djevičanski čistom prostoru - e tu je, vidiš, druga priča - tu praksa u stopostotnom vlasništvu gospođe Vučinić tuče bez imalo milosti - krvnički, teškom artiljerijom: hotelom u kompletu sa depadansima, kategorije pet zvjezdica - 9.103,41 m2 (neboder koji se gradi uz Hotel Podgorica u Podgorici, usporedbe radi - imaće, ako bog da, svega 5.756,8 m2).

Idu li te dvije priče jedna uz drugu - procijenite sami - i zapitajte se o poziciji koju će gospođa Vučinić zauzeti ako se pojavi investitor zainteresovan da realizuje tih 1.500 kreveta - predviđenih Nacrtom PPPN Obalno područje CG u zoni Solane.

( Borislav Vukićević )