Flautista Janoš Balint u Kotoru: Uvjek me prijatno iznenade predjeli Boke

Gost ovogodišnjeg KotorArta je flautista Janoš Balint, solista najvažnijih simfonijskih orkestara u Mađarskoj, univerzitetski profesor u Njemačkoj i Italiji. Sa Festivalskim orkestrom KotorArta nastupa u nedjelju, 7. avgusta na platu ispred Crkve Sv. Eustahija u Dobroti, a koncert na otvorenom smatra veoma opravdanim izborom kada je riječ o ljetnjim festivalima i turističkim sredinama.

Pod vođstvom dirigenta Huana Karlosa Lomonakoa, orkestar će Balintu biti podrška u dvije kompozicije. Prvo, u djelu Orkestarska svita u b-molu, br. 2, koja sadrži jedan od najpoznatijih komada u muzičkoj literaturi uopšte –Badineri, a potom Kampanelu Nikola Paganinija, čiji je aranžman načinio sam flautista. Inače, Janoš Balint je diplomirao na Muzičkoj akademiji Franc List u Budimpešti, 1984. godine, a osnivač je i direktor Instituta za flautu Doppler u Bidimpešti.

Kao solista svirao je u većini evropskih zemalja, kao i u SAD, Japanu, Tajvanu, Izraelu, Koreji, sa partnerima kao što su Andraš Šif, Marta Argerič, Mikloš Perenji, Zoltan Kočiš i dr. Objavio je više od trideset kompakt-diskova za izdavačke kuće Hungaroton, Capriccio i Naxos. Godine 2008. dobio je najveće mađarsko priznanje za muzičko izvođenje – nagradu Franc List Ministarstva kulture i obrazovanja.

Upravo ste završili drugu probu sa orkestrom. Kako ste zadovoljni Festivalskim orkestrom i dirigentom Lomonakoom?

Zadovoljstvo je raditi sa ovim orkestrom. Dirigent je veoma prijatan, dobro je pripremljen ali i fleksibilan. Sve ukupno, riječ је o timu koji odlično funkcioniše. Pošto sam solista, u Paganinijevoj kompoziciji orkestarska pratnja je prilično jednostavna, tako da nije bilo naročitih usaglašavanja. Međutim, u Bahoj Sviti smo zajedno osmislili interpretaciju.

Bahova Svita koju ste izabrali sadrži jedan od najpopularnijih komada na svijetu.

Da, Badineri. To je i najpopularnija melodija za mobilne telefone.

Na KotorArtu svirate na modernom instrumentu. Da li inače koristite autentičnu, odnosno baroknu flautu kada izvodite Baha?

Redovno. Sigurno pet-šest puta godišnje sviram sa Маđarskim baroknim orkestrom drvenu flautu. Naučio samo mnogo kada je riječ o autentičnoj interpretaciji. Međutim, za mene je ponekad važnije, kao u slučaju Festivalskog orkestra KotorArta, ne stoprocentno autentično sviranje, već muzikalnost koja me nadahnjuje. Sjećam se saradnje sa čuvenim pijanistom Andrašom Šifom, koji je veoma poznat po interpretacijama Baha, Mocarta i Šuberta. Zajedno smo svirali Bahove sonate i sjećam se da nije želio da učini interpretaciju autentičnom, da je približi tehnici i načinu sviranja prije nekoliko vjekova, nego ju je samo učinio muzikalnom. Naravno, kada je riječ o romantičarskom repertoaru, on je sasvim drugačiji i zahtjeva drugačiju tehniku sviranja. Bah je, za razliku od toga, veoma delikatan.

Čuvena Paganinijeva Kampanela je sasvim drugačija.

Da, to je virtuozno djelo, pravi muzički eksponat. Mada, napavio sam aranžman za cijeli koncert, ne samo za taj najpoznatiji stav. Posebno je kadenca u koncertu veoma virtuozna.

Da li volite virtuozna djela?

Volim da ih sviram. Ali sada imam 55 godina i, iz godine u godinu, sve više mi prijaju sporiji komadi.

Na KotorArtu ćete nastupiti na otvorenom, ispred Crkve Sv. Eustahija u Dobroti. Kakav je Vaš stav u vezi sa izvođenjem umjetničke muzike van koncertne sale, to jest na otvorenom?

Ponekad je to apsolutno divno. Jasno, situacija je drugačija kada svirate vani, nego u koncertnoj sali. Međutim, kada je riječ o festivalima kao što je KotorArt, koji se održava ljeti, koji ima lijepe otvorene prostore, koji ima ogroman turistički potencijal i različitu publiku, onda je tako nešto sasvim poželjno.

Da li ste oduševljeni Kotorom jer ste prvi put u njemu?

Generalno, ovaj predio Crne Gore je prelijep, ali Kotor je moj omiljeni dio. Bio sam već pet puta, i uvjek me prijatno iznenade predjeli – more sa jahtama, planine okolo, a onda sam grad. Impresioniran sam.

Trenutno je u gradu mnogo dešavanja na otvorenom, smeta li Vam gužva?

Primijetio sam da se mnogo toga dešava. Mnogo je turista, u toku je Karneval. Jutros sam gledao jednu folklornu grupu na trgu, bilo je predivno. Možda je čak dvije stotine ljudi pratilo taj događaj. Od jutra do večeri je živo, svakog časa se nešto dešava. Ovdje se zaista osjeća život.

Onda Vam vjerovatno ne smeta ni bučni grad noću. Možete li da spavate u hotelu?

Ma, to nije važno. Spavaću kod kuće. Ja se zaista radujem ovdašnjem boravku.

Priije više od decenije osnovali ste Doplerov muzički insitut. Međutim, nisam uspio mnogo informacija da pronađem na Internetu. Da li je reč o naučnom institutu, fakultetu, dakle obrazovnoj instituciji?

Institut smo osnovali prije 15 godina i do sada je kroz rad Instituta prošao veliki broj flautista iz Austrije, Srbije, Rusije, Francuske, Koreje... Mislim da je bio neko i iz Crne Gore. Riječ je svojevrsnoj majstorskoj školi, u kojoj se polaznici pripremaju za takmičenja, audicije, gdje kao profesionalni muzičari takođe mogu da dođu i nauče ono što ih zanima.

Iza Vas je impozantna karijera. Međutim, Vi takođe nemate svoj veb-sajt. Zašto?

To je sada već višegodišnja tema. Moj sin trenutno završava veb-sajt za jednog mog prijatelja i nadam se da će i moj veb-sajt zaživjeti na jesen.

Spomenuli ste da Vam sve više godi laganija muzika. Da li to znači da i karakter bisa ide na tu stranu?

Zavisi. Ako sviram na kraju nešto kao što je Paganini, onda svakako slijedi nešto laganije. Jer, brže od njegovih komada, ne mogu. Ali ako imam dva bisa, pa je prvi laganiji, onda svakako da drugi može da bude brz. Za bis inače volim da izvodim nešto folklorno. Kada nastupam u Srbiji, znam već da mogu da sviram Čačak, Malo kolo, Kokonješte. Moraću da se raspitam da li ima nešto prigodno od crnogorskog folklora.

Pratite li sport? Mađarska je danas igrala sa Srbijom na Olimpijskim igrama.

Obično kažem da sam želio da budem fudbaler, ali sam imao nezgodu pa sam otišao u Srednju muzičku školu. Generalno, volim sport, a posebno timske sportove – fudbal i vaterpolo. Znam da smo igrali danas, bilo je neizvjesno, a na kraju ipak nerješeno.

Moj utisak sa Vaših fotografija, a posebno tokom ovog razgovora jeste da ste optimistična osoba. Često se smijete. Je li optimizam ono što Vas određuje lično?

Nisam član nikakvog optimističkog kluba, ali iako se ništa ne desi kada se probudem i ustanem – ja sam srećan. Generalno, zadovoljan sam svojim životom, karijerom, imam fantastičnu porodicu, troje djece. Posebno u posljednjem periodu trudim se da uživam u svakom danu. Ako već imam mogućnost da budem ovdje, u ovom fantastičnom gradu, sa ovim divnim prijateljima i ljudima iz organizacije KotorArta, sa divnim muzičarima iz orkestra, onda to treba da iskoristim. Drugim riječima, „non plus ultra“ (dalje se ne može, prim. B. M.).

( Boris Marković )