Bosonogi šampion sa visoravni Etiopije

Bosonogi šampion sa visoravni Etiopije

Ima nešto u zvijezdama.

Abebe Bikila rođen je u selu Jato, u etiopskoj nedođiji, 7. avgusta 1932, kao Lav u horoskopu.

Ima nešto u sudbini.

Istog dana kada je rođen, 15 hiljada kilometara zapadno, u Los Anđelesu, na drugom kraju planete – kultorološki, društveno-ekonomski, civilizacijski, odaberite sami – na Olimpijskim igrama trčan je maraton. Pobijedio je Argentinac Huan Karlos Zabala, a među 28 atletičara nije bilo Afrikanaca. Uostalom, prije Drugog svjetskog rata, Egipat i Južna Afrika su jedine države sa Crnog kontinenta koje su učestvovali na Igrama.

Ima nešto u prirodnom okruženju koja vaja ljudski karakter; u daru, upornosti, istrajnosti.

Nepune tri decenije kasnije, Bikila će postati olimpijski šampion u atletskoj disciplini koja se smatra najtežom.

Rim 1960: „Trčao je kao da ne dodiruje tle“

„Kao bosonogi pastir, čuvao je stada svoje porodice i prelazio desetine kilometara dnevno u potrazi za pašnjacima na vulkanskim pepelom posutim grebenima koji su okruživali njegovo selo“ – počinje legenda o Abebeu Bikili.

Osnovno obrazovanje – vještinu čitanja i pisanja – stekao je u lokalnoj crkvi. U njegovom životopisu stoji i da je volio da igra ganu, etiopsku verziju hokeja, u kojoj su se obično nadmetala susjedna sela, a golovi su bili razdvojeni – i po nekoliko kilometara.

Kao sedamnaestogodišnjak prešao je u prijestonicu Adis Abebu. Uskoro je stupio u Carsku tjelesnu gardu. To mu je izmjenilo život. Svakodnevna fizička aktivnost razvijala je njegov sportski talenat: igrao je fudbal, odbojku i košarku, a uskoro je otkrio i atletiku.

Preciznije, otkrio ga je Šveđanin Oni Niskanen, zadužen za sport pri Gardi. Primjetio je vojnika koji je svakog dana trčao od Sulutle do Adis Abebe, distancu dugu 20 kilometara u jednom smjeru, i jednom dahu, i poželio da ga isproba u maratonu.

Akcenat zajedničkog rada bio je na tehnici.

„Kada sam počeo da ga treniram“, kazivao je Niskanen, „trčao je kao vojnik u drilu. Dugoprugaš, međutim, mora da se koncentriše na trčanje sa minimumom potrošnje energije.“

U sklopu priprema za Olimpijske igre u Rimu 1960, Niskanen je Bikilu sa još dvojicom maratonaca Mamom Voldeom i Saidom Musom, odvodio i u Švedsku. Treninzi su se obično sastojali od istrčavanja tridesetak kilometara, a zatim sprinteva na 1500 metara.

Trud je bio plodonosan: na kvalifikacionom takmičenju, na kome je učestvovalo 50 trkača, Bikila je trijumfovao istrčavši maraton, svoj drugi zvanični, za 2 sata, 21 minut i 23 sekunde – skoro četiri minuta brže od pobjedničkog vremena Francuza Alena Mimuna na OI u Melburnu 1956. Drugi je bio Abebe Vakdžira.

Neposredno prije odlaska za Rim, početkom septembra 1960, primio ih je car Hajle Selasije.Da, onaj koga su pjesmom ovjekovječili Bob Marli i Elvis J. Kurtović.

Cara nije impresionirao fizički izgled tandema maratonaca.

„Kako toliko mršavi ljudi mogu da pobijede“ – izgovorio je.

Dobili su po 150 dolara i avionske karte.

A u italijanskoj prijestonici, postavilo se pitanje patika. Za etiopske atletičare bilo je uobičajeno da trče bez njih. Ipak, pojaviti se bos na rimskim ulicama značilo bi predstaviti svoju državu ubogom. Za probu, istrčali su 10 kilometara sa patikama i - zaradili žuljeve.

Na medicinskim pregledima dan uoči trke, Bikila se našao na ležaju pored jednog od najboljih svjetskih maratonaca, Marokanca Radija Ben Abdeselema.

„Tabani su mu bili debeli i crni kao ugalj: podsjećali su me na gume velikih kamiona“ – pričao je kasnije Ben Abdeselem.

„Bio sam uvjeren da ne osjeća ništa. Međutim, kada sam ih radoznalo dodirnuo skočio je iz kreveta i zapanjeno me je pogledao.“

Uz Marokanca, glavni favorit bio je Rus Sergej Popov, koji je dvije godine ranije pobijedio na Evropskom prvenstvu sa najboljim svjetskim vremenom - 2 sata, 15 minuta, 17 sekundi.

Bikila i Vakdžiro pojavili su se bosonogi na startu maratona u centru Rima, u 17 sati i 30 minuta, 10. septembra.

„Trčao je tako lako da je izgledalo kao da ne dodiruje tle“ – opisao je očevidac Harald Lečenberg, austrijski novinar.

Od 18. kilometra, Bikila je rame uz rame sa Ben Abdelselemom vodio trku. Nisu posustajali do samog kraja. Dva kilometra pred ciljem, kada su prošli Obeliks iz Aksuma, jedan od najpoznatijih etiopskih spomenika (tokom Drugog svjetskog rata Musolinijevi vojnici ga dopremili u Rim), krenuo je u završni sprint. Marokanac više nije bio u stanju da ga prati.

Štopericu je zaustavio na 2 sata, 15 minuta, 16.2 sekunde – najbolje svjetsko vrijeme.

„Htio sam da cio svijet zna da je moja domovina, Etiopija, uvijek pobijeđivala sa odlučnošću i herojstvom.“

Bikila je bio prvi tamnoputi Afrikanac sa zlatnom olimpijskom medaljom. U vrijeme borbe za oslobađanje od kolonijalističkog jarma, postao je simbol podsaharske Afrike: bosonoge, siromašne, ali ponosne.

Tokio 1964: prvi maratonac sa dva olimpijska zlata

Sada već svjetski poznat, tokom 1961. godine Bikila je pobijeđivao na maratonima u Grčkoj, Japanu i Čehoslovačkoj. Zatim se nije takmičio sve do aprila 1963. kada je u Bostonu bio peti – jedini maraton koji je istrčao u karijeri a da nije trijumfovao.

Iako olimpijski šampion, u Etiopiji je morao da prođe kvalifikaciono sito za OI u Tokiju: očekivano, osvojio je prvo mjesto, ali sa samo četiri desetinke prednosti u odnosu na drugog Mamoa Voldea, dok je treći Demisije Volde kasnio tri sekunde.

Četrdeset dana prije olimpijskog maratona, tokom jednog treninga, presjekao ga je bol. Nastavio je da trči, dok se nije onesvijestio. Dijagnoza je bila zapaljenje slijepog crijeva. Ubrzo je operisan. Iako je tretman bio rutinski, nastup u Japanu je bio pod znakom pitanja.

Ali, ništa ga nije moglo odvojiti od staze, na kojoj se, ovog puta, pojavio u patikama. Ponovo je uzeo zlato, uz dotad rijetko viđenu nadmoć i najbolje svjetsko vrijeme: 2 sata, 12 minuta, 11.2 sekunde, četiri minuta i 8 sekundi bolje od srebrnog Britanca Bazila Hitlija.

Bikila je time postao prvi dvostruki pobjednik olimpijskog maratona u istoriji.

U Etiopiji je dočekan kao božanstvo, a od cara je na poklon dobio popularnu folksvagenovu „bubu“.

Tragičan kraj

Pojavio se i na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. Na 17. kilometru morao je da odustane zbog povrede, jer je nekoliko dana ranije, slomio jednu od koščica stopala. Na najviše postolje popeo se njegov zemljak Mamo Valde. Bila je to posljednja trka Abebea Bikile.

Sljedeće godine, u svojoj „bubi“ doživio je saobraćajni udes i ostao vezan za invalidska kolica. Nikada više nije stao na noge koje su ga dovele do dva olimpijska zlata.

„Bila je božja volja da pobijedim na dvije Olimpijade, a božja volja je i moja nesreća. Prihvatam i svoje trijumfe i svoju tragediju. Moram uvažiti te životne činjenice i živjeti srećno“ – govorio je smireno.

Abebe Bikila umro je 25. oktobra 1973. u Adis Abebi u 41. godini, od posljedica udesa. Njegovoj sahrani prisustvovalo je 75.000 ljudi...

Etiopski maratonci

U nedostatku prevoznih sredstava, trčanje je u Etiopiji (odnosno u cijeloj tadašnjoj Africi) bilo uobičajeni način za prelaženje dugih dionica. A istrčati 10 kilometara na nadmorskoj visini od 2000 metara, na kojoj se nalazi Adis Abeba, ravno je preći 35 kilometara na nivou mora. Time se dijelom i može objasniti činjenica da je Etiopija najtrofejnija nacija u olimpijskom maratonu sa osvojene četiri zlatne i tri bronzane medalje.

Sponzor izvještavanja iz Rija

( Branko Krivokapić )