Martinoviću komšije izgradile kuću

Tridesetogodišnji Željko Martinović iz sela Kralje kod Andrijevice uvjerio se da humanost postoji i danas, kada su mu komšije i prijatelji priskočili u pomoć i obezbijedili krov nad glavom.

Martinović je do tada živio u neuslovnim uslovima sa majkom, koja je preminula.

“Volio bih da je majka živa i da vidi da više nisam bez kuće, zahvaljujući dobrim ljudima. Otišla je sa brigom za mene”, kaže Željko za “Vijesti”.

Sticajem okolnosti, priča da se još kao dijete suočio sa siromaštvom i neprijatnostima koje život na ivici bijede donosi svakodnevno.

Nakon očeve smrti, našao se sa majkom i sestrom, koja se kasnije udala, praktično pod vedrim nebom, jer porodica nije imala pristojan prostor za stanovanje.

“Sve mi je izgledalo beznadežno. Odjednom sam ostao sam. Nisam znao šta da radim, kada su moje dobre komšije i mještani ovog sela koji žive u inostranstvu, pokrenuli akciju pomoći”.

Plac je poklonio komšija Mikan Perović, dok su novac za izgradnju kuće prikupili mještani i zavičajci koji žive u Danskoj i drugim evropskim zemljama.

Martinovići su godinama živjeli u nedovršenoj kući bez vode i kupatila.

Nakon majkine smrti, Željko je ostao da živi sa svega 70 eura invalidske nadoknade koju dobija od države.

“Na trenutak sam se osjetio beznadežno. Ali, mještani Kralja su pokazali da nijesam sam i da humanost još postoji”.

Kraljani pričaju da je Željko dobar, miran i pošten mladić i da ga svi u selu poštuju i vole.

“Zato smo odlučili da mu pomognemo nakon smrti njegove majke. Od prikupljenog novca smo, uz podizanje spomenika, pomogli Željku da majku isprati kako to običaju nalažu. U toku je akcija za uvođenje vode i izgradnju kupatila. Nakon toga će se pristupiti postavljanju fasade, kako bi Željko mogao da živi humano i pristojno”, priča mještanin Kralja.

Željko kaže da ne zna kako da se zahvali komšijama, čije dobročinstvo ga je duboko ganulo.

“Ne radim nigdje. Živim skromno. Majkina smrt me je dodatno potresla, ali su mi se zato moje komšije i Kraljani koji žive daleko odavde našli pri ruci kad mi je bilo najteže. Zato im od srca zahvaljujem”.

Željko kaže da se nada da će pronaći neki posao i jednoga dana biti u prilici da pruži ruku pomoći onima kojima je zaista potrebna.

“Imam minimalnu finansijsku nadoknadu od države. Od toga ne mogu da podmirim ni osnovne životne potrebe. Zahvalan sam ljudima dobre volje koji su mi pomogli, ali ja bih volio da ne zavisim od drugih”.

Priča kako je svjestan da ima mnogo onih kojima je potrebna pomoć i da nikada neće zaboraviti kako je biti sam.

( Tufik Softić )