Kapetan Nemo

Grad Toljati (poznat kao dom Lade), Samarska oblast, Ruska SFSR, Sovjetski Savez. Rane osamdesete. U porodičnu kuću Nemovih zadihan je utrčao Aleksej, mali gimnastičar.

„Mama, mama, drug me je pozvao da mu se pridružim na treninzima fudbala. Mogu li?“

Na odgovor nije dugo čekao.

„Ne, sine, treniraćeš samo jedan sport i to gimnastiku“.

Odluka sa prizvukom proročanstva. Fudbal nije izgubio baš ništa. Gimnastika je dobila velikana – Alekseja Nemova.

„Zašto je majka insistirala da ostanem u gimnastičkoj sali?“ – gotovo tri decenije kasnije pitao se višestruki olimpijski šampion.

„Mislim da je to zbog toga što je bila principijelna – dotadašnji trud se nije smio baciti u vodu. Vratio sam se gimnastici dušom i tijelom.“

Tvrdoglavi talenat

Rođen 28. maja 1976. godine, dva mjeseca prije nego što će sa Olimpijskih igara u Montrealu gimnastičar Nikolaj Andrianov Sovjetskom Savezu donijeti četiri zlatne i srebrnu medalju, Aleksej Nemov je odrastao uz samohranu majku. Ona je bila ta koja ga je, držeći za ruku, uvela u gimnastičku salu kada je imao šest godina. Ključna po njegovo sportsko odrastanje bila je saradnja sa poznatim trenerom Jevgenijem Nikolkom.

„Osjećao sam da može da postane zvijezda“ – opisivao je Nikolko rad sa Aleksejem, koga je preuzeo dok je ovaj pohađao treći razred osnovne škole.

„U privatnom životu Aljoša je bio zabavan, neprestano se šalio, pričao viceve. U sali tokom vježbanja, međutim, bio je potpuno drugačiji, tvrdoglav, ponekad ljut, bijesan. Ipak, to je bio pokazatelj njegovog talenta.“

Osebujnog talenta koji se, povezan sa upornošću i fanatičnom predanošću postepeno pretakao u takmičarske uspjehe. Na sovjetskim prostorima za Alekseja se čulo 1989. godine kada je na Prvenstvu za mlade osvojio srebro u višeboju. To mu je otvorilo vrata znamenitog Olimpijskog kampa na Okruglom jezeru u blizini Moskve.

„Najteža stvar bila je da pobjedim monotoniju. Vježbali smo tri puta dnevno, između treninga šetali, gledali televiziju... Naravno, čitao sam, mnogo. Rijetko sam imao priliku da putujem kući, svega dva puta mjesečno.“

Spartanski režim rada nije gušio njegov dar i snagu imaginacije. Podjednako važno bilo je to što je za Alekseja sport predstavljao sredstvo bijega od surove tranzicijske zbilje. Sovjetski Savez je venuo i silazio sa istorijske pozornice, dok se njegova gimnastička zvijezda postepeno pomaljala na horizontu.

Olimpijske igre u Barseloni 1992. godine bile su labudova pjesma sovjetskog sporta. Spojeni u Ujedinjenom timu, gimnastički heroji države koja se rastakala i cijepala osvojili su zlatnu medalju u timskoj konkurenciji.

Već naredne godine, na Svjetskom prvenstvu u Birmingemu, takmičili su se pod zastavama svojih nezavisnih zemalja – najbolji među njima Vitalij Ščerbo je predstavljao Bjelorusiju, Korobčinski, Šaripov i Mišutin su nastupali za Ukrajinu, Belanki je odabrao Njemačku...

Ruska gimnastika se našla na ledini, u rascjepu generacija, što je otvorilo prostor mlađima. Aleksej nije imao ni sedamnaest godina, a navukao je reprezentativnu opremu. Nije razočarao – u parteru je zauzeo peto mjesto.

Medalje ozbiljne težine počeo je da sakuplja 1994. godine - zlatom na razboju na Evropskom prvenstvu u Pragu i bronzom u istoj disciplini na Svjetskom šampionatu u australijskom Brizbejnu, oglasio je svoju takmičarsku zrelost i prelazak iz kategorije onih koji obećavaju u one na koje se ozbiljno računa.

„Nemov posjeduje jedinstven stil, krasi ga elegantna tehnika izvođenja zahtjevnih akrobatskih nastupa“ – komplimenti su koji su pratili njegove vježbe.

Zlatni dani u Džordžiji

Uporedo sa pričom o nesvakidašnjem daru i sposobnosti da gledaocima priušti i zabavu i estetski ugođaj, širile su se i glasine o njegovoj psihološkoj takmčarskoj labilnosti, praćene dokazima. Na Evropskom kupu 1995. godine blistao je i ubjedljivo vodio nakon pet disciplina u generalnom poretku. Na posljednjoj spravi, vratilu, trebalo mu je samo 8,75 da osvoji zlato. Pao je, nije ni dovršio vježbu, i bijednom ocjenom 7,35 skliznuo na deveto mjesto.

Veličina je podići se nakon pada. U aprilu 1996. godine, mjesec pred dvadeseti rođendan, u portorikanskom San Huanu uvrstio se među gimnastičke asove. U preskoku je zaslužio zlato, na razboju bio srebrni, dok mu je konj sa hvataljkama donio bronzu – bio je najbolji po broju odličja, ispred takvih zvijezda kakve su Vitalij Ščerbo i „gospodar prstenova“ Juri Čeki.

Ispit zrelosti je položen, čekala ga je Atalanta i njegove prve Olimpijske igre.

Suptilni soul pjevač Bruk Benton pjevao je o kišnoj noći u Džordžiji („Rainy night in Georgia“). Nemov je u Atlanti, prijestonici Džordžije, između 20. i 28. juna proživljavao svoje zlatne dane.

„Bio smo spreman i toliko nestrpljiv da smo gotovo osjećao iscrpljenost, nikako strah. Želio sam samo jedno – da konačno nastupim na Olimpijskim igrama“ – detalji su koji su pratili njegov debi.

„U olimpijskoj smo dvorani. Timsko takmičenje. Pokušaji da razgovaram sa kolegama iz ruske reprezentacije su besmisleni. Svi smo bili maksimalno fokusirani. Željeli smo svima da pokažemo da smo šampioni.“

To su i uradili. U epskom finalu, Nemov, Harkov, Krjukov, Podgorni, Truš, Vasilenko i Voropaev nadmašili su aktuelne svjetske šampione Kineze za nešto više od boda u ukupnom skoru i zagrlili zlato. Pred posljednju vježbu, a Alekseja je čekalo vratilo, znalo se da će se na najvišem jarbolu zavijoriti ruska zastava.

„Najednom, pogodilo me je. Osjetio sam neopisivu tremu od koje sam se tresao. Okrenuo sam se ka treneru i pitao ga šta da radim. Oko mene svi su bili ludi od sreće, slavili zlato, a ja sam bio izgubljen. Trener mi je rekao ’Ajde, Leh, ti to možeš. Uspjećeš!’ I uspio sam. Bila je to moja najbolja vježba do tada.“

Ujedno i najbolja vježba na vratilu od sto i pet takmičara, koliko ih je nastupilo. Aleksej je u konačnom zbiru, na šest sprava u obaveznom i slobodnom nastupu, za reprezentaciju sakupio 116,361 bod. Više od bilo kog drugog gimnastičara u okviru timskog takmičenja.

Ništa ne uspijeva kao uspjeh. Inspirisan osvajanjem zlata, siguran u sebe, Aleksej se u Džordžija domu preko noći preobrazio u zvijezdu. Preciznost vježbi, lakoća izvođenja, gracioznost, tehnička virtuoznost – njegovi nastupi pratili su se otvorenih ustiju... Do posljednjeg daha, do desetinki boda nadmetao se u višeboju sa svjetskim šampionom Kinezom Lijem Ksiaošuangom i zlatnim višebojcem iz Barselone Vitalijem Ščerbom. Nijanse su odlučile - zlato je pripalo Kinezu, srebro Nemovu, a bronza Bjelorusu.

Berbu medalja nastavio je tokom takmičenja po spravama – preskok je odradio za zlato, razboj, konj sa hvataljkama i parter su mu donijeli bronze.

Sa šest odličja bio je najtrofejniji učesnik Olimpijskih igara u Atlanti.

Po povratku u domovinu čekao ga je čin kapetana i nadimak – Kapetan Nemo.

Sinu u čast

„Kola, djevojke, odlazak u diskoteke i, naravno, djevojke“ – opisivao je Aleksej svoj život u mjesecima neposredno nakon Olimpijskih igara u Atlanti. Američki „YM Magazine“ uvrstio ga je među pedeset najzgodnijih muškaraca svijeta, a slava ga je mijenjala...

Uz to, problemi sa hroničnim povredama ramena uticali su da se centar njegovog svijeta izmjesti iz gimnastičke dvorane. Na Svjetskom prvenstvu u Lozani 1997. godine bio je tek dvadeset i šesti u višeboju. Godinu kasnije, na Evropskom šampionatu domogao se bronze, ali, sa viškom kilograma i manjkom motivacije, nikoga nije uspio da uvjeri da njegovi najbolji dani nisu prošlost...

Ipak, bliženje Olimpijskih igara u Sidneju i romantična veza sa dugodišnjom prijateljicom Galinom, recepcionerkom u Olimpijskom kampu na Okruglom jezeru, su ga uozbiljili.

„Galina je bila ta koja je je kod njega ponovo probudila interes za gimnastikom“ – zapisala je ruska novinarka Oksana Tonkatševa.

„Zahvaljujući njoj vratio se ozbiljnim treninzima.“

U oktobru 1999. godine u kineskom Tianđinu, nastup je otvorio solidnim šestim mjestom u višeboju. Na spravama je pokazao da krv šampiona još teče njegovim venama – prisvojio je zlata u parteru i na konju sa hvataljkama.

Krajem avgusta prve godine novog milenijuma, dok je Galina iščekivala porođaj, Aleksej se zaputio ka južnoj hemisferi – čekala ga je Australija i svijetla velike scene. Vijest o rođenju sina zatekla ga je tokom treninga u Adelaidi. Snažniji motiv mu nije bio potreban.

Početak Olimpijskih igara bio je veoma dobar. Kao najbolji takmičar ekipnog dijela programa, Nemov je 18. septembra vodio Rusiju do bronze.

Dva dana kasnije, u višeboju, niko i ništa ga nije moglo zaustaviti na putu do naslova olimpijskog šampiona.

„Od svih aktivnih gimnastičara Nemov ima najtananiji osjećaj za estetiku. On zna da nije dovoljno što posjeduje vještinu, već želi da sve izgleda božanstveno“ – rekao je Amerikanac Piter Vidmar, osvajač srebra u višeboju na OI u Los Anđelesu 1984. godine.

Impresivna vježba na vratilu, rizična, tehnička zahtjevna, precizna do detalja, dovela ga je do zlata. Na postolju se našao i nakon takmičenja na parteru (srebro), razboju i konju sa hvataljkama (bronze). Drugi put zaredom, bio je sportista sa najvećim brojem odličja na olimpijskim igrama.

„Dosta toga mi je pomoglo na putu ka uspjesima, ali je svakako najvažnije saznanje da sam postao otac.“

Čovjek koji je promijenio gimnastička pravila

Četiri godine kasnije, već veteran, sit od gimnastike i posvećen drugim obavezama, ipak se nekako našao na spisku ruske reprezentacije za Olimpijske igre u Atini, više na osnovu starih zasluga, nego kvaliteta.

"Nemov nije u dobroj formi. Za to je kriva nedavna povreda, ali i njegova neozbiljnost, te nedovoljno treniranje" - kazao je ruski trener Leonid Arkajev pred takmičenje na kome su njegovi izabranici osvojili skromno šesto mjesto u ekipnoj konkurenciji.

Učestvujući u kvalifikacijama po spravama, Aleksej je zauzeo 35. mjesto na konju sa hvataljkama, bio 12. na razboju, a završnicu je izborio samo na vratilu, osvajanjem šeste pozicije. Rasterećen bremena velikih očekivanja, u finalu u Olimpijskoj dvorani u Atini podsjetio je na nekadašnju magiju i opčinio publiku. Međutim, ne i šestoricu sudija – prosjek 9,725 nije bio dovoljan ni za bronzu.

Reakcija sa tribina bila je dotad nezabilježena u gimnastici. Gledaoci su počeli da glasno negoduju, zvižde, urlaju…

Pod pritiskom, zbunjene sudije su ponovo pristupile glasanju, pri čemu su dvojica preinačila svoje ocjene. Na semaforu je uskoro zasijala brojka 9,762, koja je Alekseja odvela na četvrto mjesto.

Bijesni gledaoci su nastavili da protestuju, dvorana je bučala, pa nije bilo ni govora da naredni gimnastičar, Amerikanac Pol Ham, počne svoju vježbu. Nakon desetak minuta haosa, Aleksej je izašao pred publiku, zahvalio se na podršci i zamolio za tišinu, kako bi se takmičenje nastavilo. Njegov apel je uvažen.

„Okončao sam svoju karijeru sa dostojanstvom, baš kao što sam i želio. Zahvalan sam navijačima. Pružili su mi podršku kao nikada ranije. Osjetio sam veliko zadovoljstvo proisteklo iz toga što je publika shvatila šta se dešava.“

Neposredno nakon Olimpijskih igara, Olimpijski savez Rusije nagradio ga je sa 40 hiljada dolara (osvajačima zlatnih medalja sljedovalo je 50 hiljada). Nekoliko mjeseci kasnije, već kao sportski penzioner, dobio je Nagradu za fer plej, koju mu je dodijelila Internacionalna fer plej organizacija.

Uvažavajući razmjere atinskog skandala i nepravde koja je nanijeta Nemovu, Međunarodna gimnastička federacija je 2006. godine korijenito izmjenila pravilnik ocjenjivanja, pri čemu su atraktivnost i kompleksnost vježbe stavljeni u prvi plan...

Od 2010. godine Aleksej Nemov je, kao jedini ruski predstavnik, član Laureus sportske svjetske akademije. Bio je aktivan član Organizacionog odbora za pripremu Olimpijskih igara u Sočiju. Od sredine 2014. godine uređuje magazin Boljšoj sport. Živi u Toljatiju, u harmoničnom braku sa Galinom. Imaju troje djece.

Sponzor izvješavanja iz Rija

( Branko Krivokapić )