Firme uništavane zbog nekretnina

Investicioni fond Eurofond ugasio je ili uveo u stečaj osam od devet kompanija u kojima je tokom Masovne vaučerske privatizacije (MVP) u Crnoj Gori i nakon tog procesa ostvario većinsku kontrolu. Pri tome je strateško vlasništvo zadržao u tri preduzeća, čije su nekretnine na kraju prošle godine vrijedjele čak 290 miliona eura, odnosno u ulcinjskoj Solani, barskom Izboru i bjelopoljskoj Bjelasici Radi.

Analizi Istraživačkog centra MANS-a i lista “Vijesti” o vlasničkim udjelima Eurofonda u privatizovanim preduzećima ukazuje da stvarni motiv vlasnika investicionog fonda nije bio opstanak nekada respektabilnih crnogorskih kompanija, zadržavanje proizvodnje u njima i povećanje zaposlenosti, već sticanje svojine nad njihovim vrijednim nekretninama sa ciljem prodaje i postizanja enormne zarade.

Eurofond je osnovan 2001. godine neposredno uoči MVP, koja je bila jedan od modela privatizacije crnogorske privrede. Radi se o fondu u koji je premijer Milo Đukanović tokom vaučerske privatizacije uložio svoj vaučer jer ga, kako je kazao, vode njegovi prijatelji. Eurofondom godinama je upravljao crnogorski biznismen Veselin Barović, a nastavili su ljudi iz Crne Gore i BiH povezani sa Barovićem.

Tokom procesa masovne vaučerske privatizacije, koji je zvanično okončan 2002. godine, Eurofond je stekao više od 20 odsto ukupnog kapitala u devet preduzeća i to štampariji „Andrija Paltašić“ u Kotoru (65 odsto), Servisimport SI Podgorica (51 odsto), Kristal Rožaje (46,9 odsto), Hotelsko-turističko preduzeće Fjord Kotor (46 odsto), Cetinje turist (40 odsto), Bjelasica Rada Bijelo Polje (37,8 odsto), Izbor Bar (33 odsto), Elastik Plastika Podgorica (27 odsto) i Solana „Bajo Sekulić“ (20,4 odsto).

Međutim, u narednih pet godina Eurofond je jednu kompaniju prodao, a čak pet ugasio, pa je do kraja 2008. godine zadržao vlasništvo u samo tri od navedenih preduzeća koja označava strateškim i to Solani, u kojoj je vlasništvo povećao na 71,5 odsto, Izboru Bar gdje je došao do 75,8 odsto kapitala i Bjelasici Radi u Bijelom Polju, u kojoj je uvećao udio na 77 odsto.

Na kraju prošle godine Eurofond ima približno iste procente vlasništva u te tri kompanije, pri čemu su Solana i Izbor u stečaju, a Bjelasica Rada je nedavno izašla iz stečaja.

Sve tri kompanije posjeduju vrijedne nekretnine, a zvanični i podaci Eurofonda pokazuju da je njihova ukupna vrijednost na kraju prošle godine iznosila gotovo 290 miliona eura. Međutim, fond nije za kupovinu akcija kojima je došao do većinskog vlasništva platio ni približnu sumu koliko kompanije stvarno vrijede, već je za akcije u Solani i Bjelasici Radi platio oko 12 miliona eura, a precizne informacije koliko je platio za akcije Izbora u Baru nijesu poznate.

Pojedinačno najveću vrijednost ima Solana, koja posjeduje 14,5 kvadratnih kilometara površine u obalnom i priobalnom dijelu Ulcinja. Još je 2000. godine izvršena procjena vrijednosti ulcinjske kompanije na tadašnjih 110,3 miliona maraka, što odgovara približnoj vrijednosti od 55 miliona eura. U firmu je 2005. godine uveden stečaj, a Eurofond je tada imao 33,87 odsto njenog kapitala, što znači da je od završetka Masovne vaučerske privatizacije uvećao vlasništvo za oko 13 odsto. Prema medijskim informacijama, Eurofond je akcije u tom periodu platio oko 800 hiljada eura.

Dokumentacija koja je u posjedu Istraživačkog centra MANS-a pokazuje da je u periodu od 2005. do 2009. godine Eurofond izvršio ukupno pet emisija akcija po osnovu povećanja kapitala, sa realizovanim obimom od oko 5,9 miliona eura. Sve dokapitalizacije bile su sa ciljem investiranja u proces proizvodnje, ali novac nikada nije uložen u te svrhe.

Prema godišnjim izvještajima o poslovanju Eurofonda za posljednje tri godine, koji su javno dostupni, ovlašćeni procjenjivači su prije nekoliko godina procijenili imovinu Solane na 257,8 miliona eura, ali nije navedeno ko je radio tu procjenu. Stečajni upravnik Solane je 2012. godine objavio prvu prodaju stečajne imovine po toj cijeni, a nakon 11 neuspjelih oglasa ona je spuštena na 179 miliona.

U međuvremenu vlasnici Eurofonda čekaju mišljenje Savjeta za privatizaciju da li su tokom procesa privatizacije ulcinjske kompanije platili njenu tržišnu cijenu ili ne, iako podaci pokazuju da za sticanje većinskog vlasništva u Solani kroz berzansku kupovinu akcija i kasnije dokapitalizacije nije platio više od 6,7 miliona eura.

Kada je riječ o barskoj kompaniji Izbor, u čijem posjedu je Robna kuća u centru Bara, samoposluge, prodavnice, bifei, magacini, revizioni izvještaj za 2007. godinu pokazuje da je vrijednost njenih nekretnina, postrojenja i opreme tada iznosila 8,8 miliona, a ta procjena je izvršena davne 1994. godine.

U istoj godini, Eurofond je Izboru pripojio kompanije „Andrija Paltašić“ i Servisimport SI, prenoseći na barsku kompaniju njihovu cjelokupnu imovinu, prava i obaveze, pa je vrijednost ukupnih nekretnina Izbora u narednoj godini uvećana na 30,9 miliona eura (zemljište 7,7 miliona, a građevinski objekti 27,8 miliona). Na kraju 2015. godine vrijednost nekretnina, postrojenja i opreme Izbora iznosi 24,8 miliona eura.

Da je Eurofond bio dominantno zainteresovan za nekretnine barske kompanije potvrđuje i program njegove transformacije iz februara 2012, koji predviđa izgradnju objekata kroz suinvestiranje sa drugim investitorom, posebno na neiskorišćenim urbanističkim parcelama u Podgorici i Šušanju. Takođe se navodi da kompanija posjeduje i druge lokacije u Podgorici, Baru, Kotoru i Cetinju, gdje je planovima predviđena izgradnja hotela, tržnih centara i poslovno-stambenih objekata.

Nije poznato koliko je Eurofond platio za kupovinu akcija kako bi stekao većinsko vlasništvo u Izboru, kompaniji u kojoj je takođe uveden stečaj.

Kada je riječ o preduzeću Bjelasica Rada iz Bijelog Polja, na kraju prošle godine vrijednost njenih nekretnina, postrojenja i opreme iznosila je 6,8 miliona eura, a prema raspoloživim podacima iz finansijskih izvještaja, procjena imovine kompanije izvršena je krajem 2003. godine.

Istovremeno, podaci koje je Eurofond dostavio skupštinskoj Komisiji za kontrolu postupka privatizacije privrede pokazuju da je kroz berzansku trgovinu i nekoliko dokapitalizacija platio oko 5,1 milion eura da bi došao do većinskog vlasništva od 78 odsto u bjelopoljskoj kompaniji. Baš kao i na primjeru ulcinjske Solane, investicioni fond je dokapitalizacije u Bjelasici Radi sprovodio zbog procesa proizvodnje, ali većina novca nikada nije stvarno uložena u te svrhe.

U svijetu investicioni fondovi predstavljaju moćne finansijske subjekte u koje ulagači investiraju slobodna finansijska sredstva, koje zatim društva za upravljanje ulažu u kapital kompanija, kupuju nekretnine ili druge finansijske instrumente. Pitanje kvalitetnog korporativnog upravljanja u investicionim fondovima je od presudnog značaja za zaštitu interesa ulagača, bilo da su oni najveći investitori ili takozvani „mali“ ulagači.

U Crnoj Gori je većina investicionih fondova nastala zahvaljujući procesu masovne vaučerske privatizacije, jer su prvobitno formirani kao privatizacioni fondovi u koje su građani ulagali svoje vaučere, a kasnije su prerasli u investicione. Deceniju i po nakon tog procesa, u domaćoj javnosti prevladava stav da je Masovna vaučerska privatizacija omogućila prelivanje značajnog dijela društvenog bogatstva u privatne džepove, te da fondovi nijesu ispunili očekivanja građana koji su im dali povjerenje ulažući svoje vaučere kod njih.

Građani vjerovali u fondove

Masovna vaučerska privatizacija zvanično je počela 2001. godine i okončana godinu kasnije. Oko 440 hiljada punoljetnih građana dobilo je besplatne vaučere, koje su mogli da prenesu na članove porodice, privatizacione fondove ili da sa njima direktno kupe akcije preduzeća. U zamjenu za vaučere privatizacioni fondovi su građanima izdavali takozvane investicione jedinice, koje su kasnije pretočene u akcije. Prema javno dostupnim podacima, u procesu Masovne vaučerske privatizacije bile su ponuđene akcije 221 crnogorskog preduzeća. Ukupno procijenjena vrijednost kapitala u tim preduzećima iznosila je 7,8 milijardi maraka, dok je za građane koji su mogli učestvovati u ovom procesu izdvojen kapital preduzeća od blizu 2,2 milijarde maraka. Građani su direktno uložili u preduzeća preko 787 miliona maraka, što je činilo 33,4 odsto od ukupnog iznosa, u privatizacione fondove uložili su vaučere u protivvrijednosti većoj od 1,5 milijardi maraka, odnosno 66,1 odsto, dok je neopredijeljeno ostalo nešto preko 12 miliona maraka, ili 0,5 odsto. Fondovi su svoje akcije uložili u 101 preduzeće. Prema pravilima iz perioda MVP, fond je mogao da posjeduje najviše 25 odsto akcijskog kapitala preduzeća, dok je najviše 10 odsto svog investicionog kapitala mogao da uloži u jedno preduzeće.

“Bacili oko” i na kompaniju Montepranco-Bokaprodukt

U toku 2009. godine Eurofond je došao do vlasništva od 13,3 odsto u kompaniji Montepranco-Bokaprodukt, čija je vrijednost nekretnina, postrojenja i opreme na kraju prošle godine u finansijskim izvještajima prikazana u iznosu od svega 2,3 miliona eura. Međutim, radi se o krajnje potcijenjenoj vrijednosti, koja je zasnovana na elaboratu još iz 1995. godine i na procjeni da kompanija posjeduje zemljište poljoprivredne namjene. Firma Montepranco-Bokaprodukt raspolaže zemljištem oko milion kvadrata uz Jadransku magistralu.

Nepokriveni gubici tri strateške firme fonda 30 miliona eura

Prema zvaničnim finansijskim izvještajima tri kompanije, koje su u strateškom vlasništvu Eurofonda, njihov nepokriveni gubitak iznosi najmanje 30,8 miliona eura. Na kraju prošle godine nepokriveni gubitak Izbora je bio gotovo 13 miliona eura, a Bjelasice Rade blizu devet miliona. Za Solanu su poznati podaci samo sa kraja 2013, kada je njen akumulirani gubitak iznosio osam miliona eura. U barskoj kompaniji na kraju prošle godine bila su zaposlena 34 radnika, a u bjelopoljskoj 58. U ulcinjskoj Solani odavno niko ne radi

Ovaj tekst je sačinjen uz podršku Evropske unije u sklopu projekta „Nulta tolerancija na korupciju“. Za sadržaj ovog teksta odgovorna je isključivo Mreža za afirmaciju nevladinog sektora - MANS, a stavovi iznijeti u ovom tekstu se ni u kom slučaju ne mogu smatrati stavovima Evropske unije.

( Biljana Matijašević, Ines Mrdović )