Cane Partibrejkers: Čovjek je zaboravio kako treba da živi

Ove godine Don Brankovi dani muzike pred publiku izlaze sa tri slobodna programa. Prvi u nizu jeste nastup rok grupe Partibrejkers na kotorskoj Ljetnjoj pozornici (utorak, 22 časa). Pred koncert na KotorArtu frontmen grupe Zoran Kostić Canepriča o novom izdanju “Sirotinjsko carstvo” koje promoviše širom regiona, o tome da li album nosi univerzalnu poruku i može li nešto da promijeni u pojedincu, ali i uopšte o čovjeku, ljubavi i onome što čini dobru žurku. A žurka će započeti u 22 sata.

• Album “Sirotinjsko carstvo” ušao je među publiku u Srbiji, ali isto tako i u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori. Evo ga sada i u Kotoru. Je li to dokaz da on ima univerzalnu poruku?

To je sve što se desilo na ovim prostorima. Vidiš, u predvorju smo trećeg svjetskog rata. Sve što se dešava, ovo ludilo, sve je to jedno veliko sirotinjsko carstvo koje ne poznaje ni granice, ni vjere, ni boje kože. Frku koja vlada na planeti, čovjek je napravio - sam sebi seče granu na kojoj stoji.

• Koliko vaš album može da promijeni stanje u društvu? Može li da djeluje na svijest i na svijet?

Znaš kako, može samo na pojedince koji vole i prate naš rad, jer oni mogu da ukažu nekom drugom, da kažu „ej, slušaj sad ovo, ima ovdje nečeg“. Njima album može da bude neka satisfakcija da su okej što razmišljaju o sebi, svom životu, o svojim bližnjima. A na kolektiv ne vjerujem da može. Jer, kolektiv je toliko zbunjen, otet od samog sebe.

• Tokom tri decenije postojanja preživeli ste različite društvene i političke okolnosti, različite države, različite sisteme. U čemu je recept opstanka Partibrejkersa?

Samo dobra pjesma! Ništa drugo. Takođe, vjera u ono što se radi i prepuštanje istinskoj ljubavi da se teškoće ovog posla prebrode. A teškoće su ogromne jer mi sve vrijeme gledamo kako stoje stvari na terenu - nekad je loše, nekad je dobro, nekad obećava, nekad sve propada. Sve što se dešavalo osjetili smo na našoj koži.

• U Kotoru nastupate na Ljetnjoj pozornici, gdje postoje klupe, pa je publika uglavnom predodređena da sjedi. Kako ćete je podići na noge?

Pa ono, jednim pozivom: gdje ste ljudi? Hajde da budemo zajedno, dajte harmoniju, ljubav. Dajte da se uzdignemo iznad ove stvarnosti koja nam stalno nešto preformuliše i vuče nas dolje.

• Često vam postavljaju pitanja kao da ste politički analitičar. U vezi sa onim o čemu govorite u vašem albumu, jedno takvo: na koji način je moguće da prosječan građanin (Srbije) živi bolje? I mislite li da je to moguće?

Moguće je uvijek. U mogućnosti uvijek postoje mogućnosti, a mogućnost je jednako nada. Mislim da je čovjek samo zboravio kako treba da živi. Suviše je ukomplikovao zato što bježi od sebe. Čovjek treba da se vrati sebi, da pogleda put neba i dobiće sve što mu treba. Da počne da živi od svog rada. Ljudi su nezaposleni, porodice se raspadaju, djeca oboljevaju. Živimo u haosu. Opet, sa druge strane, postoje neke lažne metastaze, lažni sjaj koji pokazuje da je sve u redu. Čovjek samo treba da pusti čovjeka pored sebe da živi kako hoće. Kod nas je najteže, jer smo primitivni i nekulturni, pa te kapitalističke fore dobijaju robovlasnički oblik.

• Kao roditelj, s tim u vezi, hoćete li svoju djecu savjetovati da odu iz zemlje ili da u njoj ostanu?

Ne znam, stvarno. Uvijek će ovdje biti drndanje. I ja sam se drndao i svi ljudi koji su htjeli da žive svoj život su se drndali. Uvjek neko nije dao da se živi svoj život. A taj koji nije dao, nije imao svog života, pa je njemu normalno da ako on nema svoj život da i onaj pored njega nema svoj život. Mislim, svaki čovjek treba da ide za svojom srećom i da nalazi stranu gdje će da se raduje. Ako će da idu, neka idu. Znaju gdje uvjek mogu da se vrate.

• Na sreću, ne može se govoriti o krizi mladih rok bendova. Njih ima, mada mnogi nisu vidljivi. Mogu li da se „probiju“ i opstanu bez raznih marketinških trikova i svega što spada u vanmuzički dojam?

Najvažnija stvar je da imaju dobru pjesmu. Nema marketinga, nema tih gluposti koji će da zamijene kvalitet dobrog benda. Znači, otkid od srca, otkid od stvarnosti, svjedočenje istinito o svemu što se dešava u mladom organizmu. Jer, živimo u svom seljaštvu, a pričamo o advertajzingu i marketingu. Mi smo raspeti između želja i mogućnosti. A radi se o tome da ti mladi bendovi treba da misle svojom glavom, da budu uporni. Ovdje često kvalitet dođe tek kasnije, ali kvalitet nagradi nečiju upornost. Niko se naučen nije rodio. Cijelog životа nešto učimo, primajući te uticaje, gledajući da primjetimo taj život koji živimo. Jer, gro ljudi neće da primjeti život. Ljudi imaju preča posla. Hoće da prežive svoj život. O tome se radi.

• Onda, poruka za mlade bendove glasi...

Mladi bendovi, nemojte da odustajete. Gitare u ruke. Ljubavi mnogo, iskrenosti, upornosti. I doći će lijek na svaku svoju ranu.

„ Mnogo djece napravljeno je poslije našeg koncerta”

Partibrejkersi - Žurkolomci i dalje prave odlične žurke. Međutim, generalno govoreći koncept same žurke je danas prilično drugačiji. Šta je to što se posebno izgubilo u odnosu na prije dvadeset, trideset godina?

Pa samo zajedništvo, da se ljudi opuste, da ne moraju da gledaju da li ih neko gleda i kakve pogrešne stavove moraju da trpe iz tog pogleda. Znači, djevojke da mašu kosama, da zavode svoje muškarce, da daju dobru vibru. Muškarci da budu srećni, da im se vrati hrabrost. Da se ljudi tu upoznaju, jer naša muzika služi za zbližavanje ljudi, rađanje novih života – mnogo je djece napravljeno poslije koncerta Partibrejkersa.

( Boris Marković )