Čovjek po kojem se prepoznaje fudbalska Srbija

Zemlja koja je sportski fenomen, koja se u svijetu poznaje baš po sportu i sportistima, koja ima Novaka Đokovića, Vladu Divca, Igora Milanovića i braću Grbić, uvijek je imala fenomenalne fudbalere. Crvena zvezda je svojevremeno pokorila Evropu, Partizan je nekada igrao finale Lige šampiona, Džajića, Kostića, Šekularca, Milutinovića, Stojkovića, Vidića... sada su zamijenili Bane Ivanović, Nemanja Matić, Adem Ljajić, Aleksandar Kolarov, Matija Nastasić..., zvijezde najjačih evropskih liga.

E kada se takva Srbija u fudbalskom smislu prepoznaje po djeliocu pravde, onda nije potrebno reći više nijednu riječ da bi se takav čovjek najavio - Milorad Mažić. Jedan od najboljih, po mnogima trenutno najbolji fudbalski sudija na svijetu!

“Drago mi je što se naš rad prati toliko u Crnoj Gori. Znao sam da ljudi ovdje prate fudbal, a samim tim i suđenje, ali tek kad sam došao u Crnu Goru postao sam svjestan koliko nam stvarno poklanjaju pažnje. I ne samo ovdje, slično je i u Bosni i Hercegovini, tj. u Republici Srpskoj, gdje su nas primili sa euforijom. Bilo mi je čudno sve to, ali prija takva pažnja”, kazao je Milorad Mažić na početku razgovora za „Vijesti” a na kraju njegovog kratkog boravka u Crnoj Gori, gdje je održao predavanje na seminaru za crnogorske sudije.

Fudbalske arbitre i danas prati fama da ne smiju puno da pričaju za medije, ali Mažić je čovjek koji ruši sve granice. Bez razmišljanja prihvatio je da za naš list govori o predstojećem Superkupu Evrope, na kojem će dijeliti pravdu, o minulom Evropskom prvenstvu, o „vječitom derbiju”, pomoćnicima, uzorima, folirantima u fudbalu...

Naravno, tema broj jedan svakako je Superkup Evrope. Bio je veliki kandidat da sudi finale Evropskog šampionata (na kraju arbitrirao Klatenburg), pa njegov izbor za meč Real - Sevilja, koji je na programu 9. avgusta u norveškom Trondhajmu, nije iznenađenje.

“Zamalo mi je izmaklo finale Evropskog prvenstva, ali dijeljenje pravde u meču u kojem se sastaju pobjednici Lige šampiona i Lige Evrope za mene je velika čast. Vjerujem da će biti još velikih utakmica, od prije nekoliko dana i zvanično sam postao kandidat za Svjetsko prvenstvo koje se 2018. održava u Rusiji. To je izazov više da probamo da se izborimo i nađemo tamo. Vjerujem da ćemo sa pozitivnom energijom poslije finala Superkupa, te sa pozitivnom energijom dobijenom u Francuskoj na Euru, uspješno startovati i u novoj sezoni - ističe Mažić.

A pripreme sudija za novu sezonu gotovo su ravne pripremama fudbalera...

“Da bismo svoj posao radili kako treba, moramo puno vremena da investiramo u pripreme, puno vremena da posvetimo detaljima, fizičkoj i psihološkoj pripremi. Najviše se bavimo analizom, a insistiram i kod sebe i kod kolega da bude tako, jer samo veliki rad može donijeti benefite i uspjehe u budućnosti. Svi pamte sudije po posljednjoj utakmici, zato se i trudimo da uvijek odradimo naš posao maksimalno profesionalno. Svi imamo i dobrih i loših mečeva, ali najvažnije je da se uvijek daje maksimum. Nadamo se da ćemo i ubuduće dobijati da sudimo dobre utakmice, a s druge strane i da ćemo naš zadatak odraditi na najbolji način”.

A s obzirom na to da je glavni arbitar, na njemu je i najveća odgovornost za uspjeh njegovog „tima”.

“Prije svega, ja sam samo prvi među jednakima. Ali, na kraju je glavni sudija odgovoran za posao koji smo svi obavili. Pokušavam da budem lider, ali svi znamo koja su nam prava, zaduženja i odgovornosti. Najveća odgovornost je na meni, međutim, ako se neko u toj ulozi ponaša kao lider ili neprikosnoveni šef, onda to nije dobro za „hemiju u timu”, kako vole da kažu treneri”.

Čini se da je sudijama svakoga dana neuporedivo teže, s obzirom na to da se često desi da ni bezbrojna ponavljanja spornih situacija ne mogu da odgonetnu da li je penal ispravno dosuđen ili ne, da li je neko bio u ofsajdu... Posebno to važi za pomoćne sudije kojima se „lenjirom” mjeri da li su napravili grešku.

“Evropska fudbalska unija pokušava da većim uključivanjem sudija, a sada nas je šest na utakmici, izbjegne što više problematičnih situacija. Kada je tehnika u pitanju, koliko zna da bude od pomoći, toliko zna i da odmogne, a to se naročito vidi kod pomoćnih sudija. Mislim da kod nas ljudi nisu ni svjesni koliko je težak posao pomoćnika, jer zahtijeva maksimalnu fizičku spremu, te izuzetnu koncentraciju bukvalno tokom čitave utakmice. Ja onako grubo volim da kažem da se posao pomoćnika sveo na posao geometara, koji treba da zaključi da li je neko bio centimetar ili pet centimetara u ofsajdu. Ali, moje kolege Milovan Ristić i Dalibor Đurđević svoj posao odrađuju sjajno i za njih dvojicu mogu da kažem sve najljepše”.

A ionako nezahvalan posao, sudijama dodatno otežavaju „glumci” koji u protivničkom šesnaestercu padaju kao gromom pogođeni i kada ih niko ne dodirne, koji svoj bogat repertoar simuliranja pokazuju na gotovo svakom dijelu terena...

“Uefa pokušava da tome stane na put, traži od nas da budemo dosljedni u kažnjavanju te vrste prekršaja, koji su okarakterisani kao nesportsko ponašanje. Proteklih godina, a pogotovo posljednje sezone u Premijer ligi sportska javnost - i stručna, i novinarska, i navijačka - bila je izuzetno kritična prema fudbalerima koji su simulirali a nisu kažnjeni. Zbog toga su naknadno kažnjavani i to je dobar primjer kako se boriti protiv simuliranja. Kada su sudije dosljedne, onda i igrači shvataju da im simuliranje neće proći, da će dobiti karton i tako oštetiti svoj tim. Tada i ne pokušavaju da varaju. Eto, na Evropskom prvenstvu nije bio čak nijedan pokušaj simuliranja! Zvuči nevjerovatno, ali informacije su mi „svježe”, tako da ne treba sumnjati u njih”.

Na pitanje ko mu je bio idol, odnosno kolega kojeg je najviše cijenio, Mažić nema dilemu.

“Svako ko je želio da napravi veliku sudijsku karijeru u početku je težio da bude poput Pjerluiđija Koline. Kada govorim o suđenju, često kažem da suđenje prije i poslije Koline nije isto. On je promijenio svijest fudbalske javnosti o suđenju. Uvijek sam ga gledao sa velikom pažnjom, ali istovremeno sam pokušavao da izgradim svoj stil. Sviđali su mi se i Škotlanđanin Hju Dalas, Argentinac Horasio Elizondo..., ali ako bi bilo gdje na svijetu nekoga pitali da vam kaže ime samo jednog sudije, onda bi svi rekli - Kolina. Sada su u Francuskoj trčali ispred kola da ga slikaju na prednjem sjedištu, ne vodeći računa hoće li poginuti tom prilikom. Kolina je zaista udario temelj i pečat na suđenje”.

A taj isti Kolina sada iskustvo prenosi na kolege, pa i na Milorada Mažića.

“Puno razgovaramo, skreće nam pažnju na neke stvari. Njegova predavanja, njegovi seminari - to je druga dimenzija”, zaključuje 43-godišnjak iz Vrbasa.

"Vječiti derbi" mi je pomogao da se izgradim

Čak sedam puta uzastopno, a 11 puta u karijeri Milorad Mažić je sudio "vječiti derbi" Crvene zvezde i Partizana.

I toliko su ga igrači poštovali, da su toj izuzetno naelektrisanoj atmosferi znali da budu mirni kao "jagnjad".

"Moram da priznam - izuzetno volim da sudim "vječiti derbi". To je praznik sporta, praznik fudbala, zaštitni znak Srbije i srpskog fudbala. Te utakmice pomogle su mi da se izgradim kao sudija.

Da li je teže suditi "vječiti derbi" ili velike mečeve Lige šampiona?

"Teško je povući paralelu. Fizički je teže suditi velike evropske mečeve, jer se igra neuporedivo brže, igrači su spremniji, fizički jači, puno je duela... S druge strane, "vječiti derbi" nosi poseban psihološki pritisak. Ja živim u Srbiji, a Srbija je tog dana prepolovljena na dvije strane, na crveno-bijelu i crno-bijelu, pa izostaje objektivno posmatranje stvari. Tako se poslije komentariše i suđenje, svako prema svom navijačkom opredjeljenju. Nisam sudio posljednja dva derbija, ali nadam se da ću ih suditi još puno.

Čini se da je i u tim utakmicama moglo da bude greške sa Vaše strane, ali nikada namjere da se neko ošteti, odnosno onaj drugi favorizuje...

"To je najvažnije. Onda to i javnost osjeti, i tada sudija nema nikakvih problema", ističe Mažić.

( Aleksandar Vučković )