Diskvalifikacija

Pokušaj diskvalifikacije istaknutih pojedinaca oduvijek je bio izazov i poslastica za ljude koji su za prosjekom zaostajali u razvoju i to: intelektom, u fizičkom izgledu, karakteru, hrabrosti... svemu, sem pakosti i nesojluku, poganštini i zlu. Posebno su dolazili do izražaja u nesrećnim vremenima, tokom i nakon ratova, kada su ''paščad bila puštena, a kamenje svezano'', kako reče pjesnik. Mnogi od njih su se sakrili iza revolucije, kasnije tranzicije, a mnogi nesojluci su ostali zataškani i nekažnjeni. Jedina pravda je što se ''primjeri čojstva i junaštva'' kroz istoriju ne pamte po njima, nego po pojedincima, u isto vrijeme i žrtvama i pobjednicima, koji su branili i spašavali što se spasti i odbraniti može, upravo od zla, nesoja i pogani.

Pričalo se, i isticalo kao primjer poštenja, kada su partizanski komandanti/komesari strijeljali svog borca zato što je ubrao jednu šljivu iz nekog dvorišta i pojeo. Nikad nisam čuo neko objašnjenje za to, kako, zašto? Ne bi me iznenadilo da je pravi razlog za strijeljanje bio nešto drugo, a ne šljiva. Recimo da je taj borac bio iz ugledne, domaćinske porodice, da je imao lijepu ženu. Ili još prije će biti da je pobio više fašista pa se komesar uplašio konkurencije. Oduzeti život zbog jedne šljive (navodno) nije primjer poštenja već vrhunskog nesojluka i idiotluka. Neki od tih poštenjačina, komesara, kasnije su koristili Rezoluciju informbiroa da poštene i nevine ljude lažno optuže da su nešto izjavili ''protiv partije'', samo da bi ih poslali na robiju i dočepali se njihovih lijepih žena, nakon što bi ih ucijenili. Tada još nije postojao tzv. ''pisani trag'' (nije bilo potrebe), dovoljno je bilo da te nesoj prošpija, ili čak i lažno optuži i uništi život, porodicu. Surova, pasja vremena, ne ponovila se.

Danas je drugačije, puno bolje, ali i danas ima, i te kako, diskvalifikovanja, podmetanja, lažnog optuživanja, omalovažavanja. Potencijalna meta je svako ko se na bilo koji način ističe. Crnogorsko društvo je i dalje zarobljeno mentalitetom kasabe: bitno je ko je šta rekao, šta je napisao, a ne šta i kako radi. A dovoljno je reći i napisati da ovako više ne može i da mora nešto da se mijenja. A nije dovoljno, zamislite, uništiti KAP, Željezaru, Solanu, Brodrogradilište,... sve kroz propale privatizacije i pripreme za buduće privatizacije. I sada neko ko je branio privatizaciju KAP-a i obećavao ''giganta'' taj isti treba da brani i obećava: Buljaricu, Miločer, Solanu... Očito ''rezultatima, znanjem, vještinom''... otud i ta doza drskosti i pečatnosti. Taj je i dalje prijatelj ove države, a onaj ko je na vrijeme upozoravao i ukazivao na štetne posljedice - neprijatelj. Dakle, nije bitno da li je neko u pravu, da li je svojim radom i činjenjem mogao da spriječi višemilionsku štetu za državu, bitno je biti na ''pravoj strani'' i na ''liniji'' i kad je u pravu i kad nije.

Ipak, stvari počinju da se mijenjaju, pa će pojedinici bez obzira što su bili na ''pravoj'' strani, i na istaknutim funkcijama, sada morati da plate cijenu bitisanja i okorišćenja na ''pravoj'' strani, i novčano i višegodišnjim robijama. A taj trend će se nastaviti pa će mnogi koji su se okoristili od ''prave'' strane postati zbunjeni: koja je sada prava strana? I vjerovatno preći na suprotnu stranu. I ne samo to - postaće najveći borci protiv nekad ''prave'' a sada ''krive'' strane, a za pravu (čojsku) Crnu Goru.

Ako naredne godine (5 do 7) ova država izgubi u trvenju i borbi za pravu i nepravu Crnu Goru, a nesojluk i poganština dođe do izražaja u diskvalifikaciji suprotne strane, a i međusobno se optužujući sa iste strane, ova država će propadati i nazadovati, uprkos deklarativnom napretku ka EU I NATO. I suštinski će biti na gubitku jer će se sistem vrijednosti dalje urušavati i poništavati, a time i individualni kvalitet, rad, poštenje, znanje... Sa druge strane, podsticaće se, kao i do sada, udvorištvo i ulizištvo, pretvaranje, kukavičluk i sve ono što prividno omogućava opstanak u takvom društvenom ambijentu. I jedno bolesno, balkansko inaćenje, za sve i svašta.

U takvom ambijentu, u kom niko nikom više ne vjeruje, što je najgore, nije ni čudo što se stvara inferiorni mentalitet, mentalitet pokornog sluge, a ne naroda koji čine slobodni i samosvjesni pojedinci. A i šta će nam, na kraju krajeva, jedino da prave problem i remete posao, i vlasti i opoziciji. I takav društveni ambijent i mentalitet treba sportisti da ''peglaju'' i da nas vade, medaljama sa svjetskih takmičenja. Da bi bili kao ''ostali razvijeni svijet'', makar u nečemu.

Ono što treba činiti, a kako bi se spriječila katastrofa daljeg urušavanja društva, je jednostavno. Pod hitno prestati sa inaćenjem. Prvi značajan korak je već učinjen, učešćem opozicionaih predstavnika u vlasti. Svi naredni koraci treba da se svode na davanje šanse i podsticanje svega najboljeg što ova država ima, ne samo u sportu. Ko god nešto radi i ostvaruje neke rezultate, posebno od čega država ima koristi, pustiti ga da radi, da ostvari još bolje rezultate. Istovremeno onemogućiti i procesuirati one koji rade na štetu Crne Gore. Njih diskvalifikovati. Dakle, sve isto kao do sada, samo obrnuto. Toliko se i može i umije, samo ostaje: hoće li se.

( Goran Đukanović )