U dubini diše pejzaž iz sjećanja
“U likovnom smislu Slovinić razvija sliku, pomjera vertikale, ulazi u prostor apstraktnog meteža, svjetlosnih lomova...”
U galeriji hotela “Queen of Montenegro” u Bečićima odvija se tiha drama, slikarska pobuna umjetnika ( a ko bi drugo?) koji je pupčanom vrpcom vezan za duh i biće Stare Budve, za hod iz vremena istorije, pamćenja, kulturnog trajanja, rušenja i građenja, na tom vjekovitom kamenom oltaru, gdje sunce i bure urezuju svoj kalendar, bore, pjege i crtež.
Ovdje, u vremenu ovom, umjetnik Slobodan-Bobo Slovinić postavlja pitanja, promišlja i reaguje na svoj način, svojim prevashodnim izražajnim sredstvom, intelektom, emocijom - strahom! Ovo je u dobroj mjeri likovni komentar i složeno (slojevito) čitanje, jednog nepromišljenog “projekta” - čiji davitelji, u raznim oblicima kidišu na duh i simbole Starog grada!
Pitamo se, da li Stari grad (Budva) tone u visinu pohlepe? Hoće li dostojanstvo, svjetlost i ljepotu Budve pomračiti - pomračenim umom i pretvoriti ga u “katakombe” - gdje će oni bezdušni ubirati (opet) novce iz podzemlja! Vodiči će na više jezika govoriti o nekom izumrlom narodu koji je sam sebe prodao, unizio i poništio!? Nad grobnom pločom Starog grada - (drčit) će se bezdušni oblakoderi!!!
Svojom prezentacijom ciklusa “Budvanske metastaze” prenio je Slovinić na prisutne svoje umjetničko, filozofsko i ljudsko polazište, prenio je svoje ljutnje i strahove. Međutim, u njegovim slikama nema boje psovke - on se samo ponekad bojom namrgodi, nijemo vrisne u visine, šalje poruke, moli i preklinje.
U likovnom smislu Slobodan Bobo Slovinić razvija sliku, pomjera vertikale, ulazi u prostor apstrtaktnog meteža, svjetlosnih lomova i nekih vitražnih gradacija. Pomenutim pomjeranjem vertikala, kao Velaskezova koplja - neku dramu slute. Ipak, ova likovno-intelektualna, ništa manje i emotivno asocijativna pobuna ostaje u granicama likovnog pisma, sa svim odlikama poodavno utemeljenog stila i duha. Ovdje su u prvom planu istaknuta, strogo nedefinisana konstruktivnost, možda skele, kao željezna mreža u kojoj se ništa dobro ne praćaka! U dubini slike još diše pejzaž iz sjećanja.
Naravno, kompozicijska ravnoteža je potpuna. Motiv je u pravoj mjeri usaglašen, bez obzira na njihova različita kazivanja. Ovdje slikar Slovinić prestaje cijediti grke misli, koje su ga možda i pokrenule - jer, on je profesionalac u punom značenju te riječi. Materijom boje i crteža gradi cjeloviti iskaz, dok mu određena suptilna i snažna misao postaju vezivno tkivo u stvaralačkom procesu i likovnoj praksi. Ekspresivnošću motiva potencira ona unutrašnja zbivanja, nemire o kojima je bilo, saučesničke riječi i osjećanja. Sa druge strane, interesantno je primijetiti da je postavka - koncepcija izložbe podređena svojevrsnom denevniku, gdje 18 izloženih slika, skoro sukcesivno, tiho i uporno razvijaju ideju o Gradu na umoru!
( Bogdan Musović )