Sad se ljudi na našim svirkama provode, a nekad su se tukli

“Jedna stvar je pank iz srca, a druga pank iz mode”, o žanru, iz londonskih radničkih kvartova lansiranom u mejstrim davno prije nego što se Džoni Roten pojavio u reklami za puter, kaže pjevač Cock Sparrera, simbola prve, manje unosne varijante.

Pank je način života, razmišljanja, dodaje Kolin Mekfol čijem je sastavu ovakav stav umjesto komercijalnog uspjeha, obezbijedio poštovanje poklonika širom svijeta.

Njegova priča u skladu je sa suštinom panka, onog koji i danas jednako prkosi establišmentu, komformizmu, korporativnoj kulturi...

Cock Sparrer su osnovali drugovi iz škole 1972. i stariji je od žanra čiji je istaknuti predstavnik.

“U početku, to niko nije svirao. Nakon mnogo nastupa, iznenada je postalo veoma bitno biti u pank bendu u Londonu, u suprotnom ste bili niko, smatrali su vas staromodnim. Tako smo postali pank bend”, evocira uspomene Mekfol dok u bekstejdžu čeka nastup na nedavno završenom novosadskom Exit festivalu.

Novi muzički pravac bio je i nova prilika, pa je 1976. Malkolm Meklaren, čuveni menadžer Sex Pistolsa, imao planove i za ovaj sastav, ali njegove ideje nisu bile prihvatljive za momke sa Ist Enda.

Mekfol tvrdi da su istog momenta procijenili da se radi isključivo o biznisu i marketigu.

“Došao je u prostoriju u kojoj smo vježbali da nas vidi. Bio je u bondage pantalonama koje koštaju 300 funti, imao je dizajnersku pank majicu sa Kings Rouda i takve stvari, a mi smo bili u onome u čemu smo išli na posao toga dana. Odmah nam je bilo jasno da, ako je to pank, to nije naš pank, nije ono u šta mi vjerujemo i tada smo odlučili da je bolje da idemo različitim putevima. Sa Pistolsima i Meklarenom, pank je bio proizvod. Oni su ga stvorili da eksplodira na sceni i u medijima, pokušali da ga prodaju kao što kontroverzniju muziku. A pank dolazi iz srca, pank je ubjeđenje, način života. Ne radi se o tome šta ćeš obući, već o onome što ti je u glavi, o načinu na koji razmišljaš”.

Na pitanje da li su članovi grupe ikad zažalili što nisu napravili neku vrstu kompromisa, Mekfol odgovara kratko i jasno: “Ne, nikad! Mi nikad, ni u čemu ne pravimo kompromise”.

Za priču sa oi! legendama festivalski protokol nije bio od pomoći. Nije ni bilo za očekivati da će ljudi koji ističu da sviraju isključivo iz zadovoljstva, pristati na seriju intervjua od po tri, pet i deset minuta u strogo određenim terminima, kako bi popunili koji stubac ili period između reklama na TV-u.

S druge strane, druženje s obožavateljima ne propuštaju, ali nasuprot većini izvođača koji ovakve prilike koriste da prodaju poneku majicu ili album, Sparreri su došli praznih ruku, samo da bi razgovarali sa brojnim oduševljenim posjetiocima, slikali se, davali autograme. I, za njih neplanirano, dogovorili razgovor za “Vijesti”.

Mekfol kaže da je druženje jednako lijepo u svakom dijelu svijeta koji su posjetili.

“Sve je to fantastično za nas. Oduševljeni smo što možemo da vidimo toliko prijatelja i da stvorimo nove. Gdje god da odemo, naiđemo na prijatelje koje smo upoznali prije, recimo 20 godina, oni dovedu svoju djecu i uvijek je poput velike žurke. Tako je i u Evropi i Sjevernoj i Južnoj Americi”.

Ipak, njihovo prvo putovanje u Ameriku bilo je sasvim drugačije. Desilo se 1978. pošto im je, nakon prva dva singla “Runnin' Riot" i "We Love You", propao ugovor sa Decca Recordsom.

“O da, to nije bio uspjeh ni u kom smislu. Pank je tada implodirao u Velikoj Britaniji. Preuzeli su ga ljudi iz umjetničkih škola, sve je bilo u vezi mode, a ne u vezi strasti. Zato smo rekli “je*eš ovo”, rasprodali svu našu opremu i odjeću samo da bismo stigli do tamo, jer je momak sa kojim smo potpisali prvi ugovor za ploču tada radio u SAD. Nismo imali ništa, bili smo bez novca, spavali smo na podu, radili za par dolara da bismo mogli da odemo u McDonald's i kupimo nešto za jelo. Bilo je... teško. Otišli smo za džabe, to je bilo gubljenje vremena”.

Danas, kada na festivalima poput Exita, masa ispred bine horski pjeva “Tough Guys“, “I Got Your Number”, "Riot Squad", "Because You're Young, "Take 'em All", "We're Coming Back" od početka do kraja, čini se da Cock Sparrer postaje sve značajniji.

“Mislim da je tako. Sada mnogi znaju naše pjesme, našu priču. Ljudi dođu na naše svirke da bi se dobro proveli, ranije su dolazili da se pobiju... Svi su tako raspoloženi, bilo da je sukob bio oko fudbalskih timova ili djevojaka, uvijek bi se završavalo tučom. Naravno, sada je s tim gotovo. Ljudi žele da pjevaju, da se zabave, povedu i svoju djecu, imamo i dosta djevojaka na nastupima, što se ranije nikada nije dešavalo i što je fantastično. Gomili starih ljudi je veoma lijepo kad vidi dosta mladih djevojaka ispred sebe. Mislim da je sada mnogo zdravije”.

Nekada davno u vremenu kada su ih slušali samo bijesni muškarci, članovi Cock Sparrera su imali reputaciju huligana. Objašnjavajući kako su je zaslužili, Mekfol je podsjetio da su sedamdesetih u Britaniji tuče navijača bile uobičajene uoči utakmica i “jednako važne kao i fudbal”, a na pitanje da li su on i kolege učestvovali u njima odgovorio:

“Uvijek. Ali to je bilo tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, sada je to prošlost”.

Vremena se mijenjaju, ali neke stvari ostaju iste - Cock Sparrer, koji iza sebe ima sedam studijskih izdanja, svom auditorijumu će se skoro obratiti novim materijalom.

“Počeli smo rad na albumu koji treba da bude objavljen sljedeće godine. To je još u ranoj fazi, ali imamo 20 novih pjesama”.

I inspiracija je ostala ista - svakodnevne životne teme, one koje se tiču prvenstveno radničke klase.

“Pjesme su o životu, stvarima koje nam se dešavaju. Ne možemo više pisati pjesme o jurenju za djevojkama kao kada smo imali sedamnaest godina ili fudbalskim tučama, jer to više ne radimo. Ali se uvijek bavimo o stvarima koje su nam bitne”.

Za pravog pankera neophodno da se drži svojih uvjerenja, naglašava Mekfol i to ilustruje primjerom svoje grupe.

“Kada je pank nastao, svi su očekivali da će biti tu nekoliko godina, pa će zatim nešto drugo biti aktuelno. Niko nije ni pomislio da će 40 godina kasnije postojati ljudi koji i dalje žele da budu pankeri, koji i dalje imaju isti stav. I evo nas, niko nam ne može reći - vi imate po šezdeset godina i ne možete to više raditi. Zašto? Ako ljudi žele da nas slušaju, ako mi uživamo, u čemu je problem? Znači, pank je još tu, živ je”.

Sviraju isključivo iz zadovoljstva

Svi članovi grupe imaju poslove, pa nastupe zakazaju u slobodno vrijeme.

“Ne radimo turneje. Pogledamo tur liste nekih bendova, vidimo 40 datuma i pomislimo “sranje, to bi nas ubilo”. Zato otputujemo tokom vikenda, poput ovog sad, odsutni smo po par dana. Prošlog vikenda smo bili u Njemačkoj, za nekoliko nedjelja smo na festivalu Rebelion u Blekpulu, a onda idemo na Endless Summer u Njemačkoj, slijedi Španija, pa nazad u SAD... To je za nas lijep način da održimo koncerte. Ne moramo da se previše iscrpljujemo, možemo da se organizujemo kako nam odgovara i da u tome uživamo”, priča Mekfol ističući da i četrdeset godina kasnije sviraju isključivo iz zadovoljstva.

“Obožavamo to. Mi smo i dalje prijatelji. Najvažnija stvar od samog početka bilo je to što smo prvo prijatelji, pa tek onda bend. I kada smo imali praznine, pauze, kada bend nije svirao, viđali smo se, odlazili u pab na pivo, naša djeca su odrasla zajedno. A kada neko da želi da čuje Cock Sparrer ponovo, mi kažemo “okej, hajde da opet sviramo naše pjesme”.

Koncerti su im veoma važni, ali ne i najbitniji, dodaje Mekfol, i objašnjava na koji način su postigli da njihovo prijateljstvo i zajednički rad traju decenijama: “Nas je petorica često imamo drugačije poglede na razna pitanja, ali uvijek poštujemo ta različita mišljenja. Iako ne idemo obavezno u istom smjeru, uvijek imamo iskren razgovor o bilo čemu”.

Mekfol: Želja mi je da dođem u Crnu Goru i napravim žurku

Cock Sparrer nije bend za glavne scene velikih festivala, pa mu je Exitova Fusion bina, rezervisana za regionalne zvijezde i sastave njegovog ranga bila potaman. Dok su ređali svoje himne, u publici je bilo i par desetina lica poznatih sa rok koncerata u Crnoj Gori. Upitan da li ima poruku za svoje obožavatelje u ovoj zemlji, Mekfol je odgovorio:

“Da! Moja ambicija je da posjetim Crnu Goru jednog dana. Tamo nikad nisam bio, a želim da odem svuda, želim da saznam da li su ljudi u Crnoj Gori čuli za Cock Sparrer. A ako jesu, hajde da se okupimo i napravimo žurku”.

On je otkrio da je istraživao Crnu Goru na internetu i da je stekao utisak da je prelijepa zemlja.

( Ivana Novaković-Leković )