Miris lipa cetinjskih

Svrnuh, onomad, na Cetinje, đe sam živio od svoje pete do sedamnaeste godine. A to je, vele, važan period u formiranju ličnosti.

I: podsjećanje, na drugare dobre, Šutana Šoća, Mija Adžića, Peśu Mirkovića, Venja Bastaća, Aska Šehovića, Bora Simonovića, Vlada Adžića, Mića Vukića, Paja Kusovca, Joju Mandića... Mnoge portune cetinjske pretatrili…

Cetinje… Gotovo pet vjekova glavni grad Crne Gore, središte društvenog, političkog i kulturnog života njenog. Razbuktalo se ranih poratnih godina; propjevalo, proslikalo… Po Donjem kraju avioni, dvokrilci, slijećali i uzlijećali... Izlazili listovi: “Pobjeda”, “Prosvjetni rad”, “Omladinski pokret”, “Naša žena”, “Titov pionir”… Časopisi: “Stvaranje”, “Susreti”… Živjeli na Cetinju, Milo Milunović, Petar Lubarda, Aco Prijić, Anton Lukateli, Gojko Berkuljan, Vojo Tatar… Mihailo Lalić, Erih Koš, Mihailo Ražnatović, Junus Međedović, Banjo Šaranović, Čedo Vuković, Ratko Đurović, Leso Ivanović, Božo Bulatović, Radonja Vešović… A legendarni Pero Sinanović, zvani Nagib, već krenuo s izgradnjom čuvenog “Oboda“.

Cetinje… Njegov fenomen je u tome što je postalo “Cetinje Gore Crne” (Mažuranić), nad kojim lebde i razigravaju se duše prađedovske (Njegoš) - podsjeća neponovljivi Ratko Đurović.

I: zamirisale lipe, cetinjske; kao nekad. Pogled mi ojde na zgradu, u Njegoševoj, blizu Balšića pazara. Na drugom spratu, slikar, Miloš Vušković. Vazda interesantan sagovornik; gospodskih manira; i njegova supruga, Elza, Dubrovkinja.

Ljeta 1974. razgovaram s Vuškovićem.

- Uvijek se radujem kad sam kod štafelaja, zaboravljam na sve što nije u vezi s likovnim. Boja, to je za mene radost - pričao mi je Miloš Vušković. - Cetinje sam odabrao da bih bio daleko od centra. Ne slažem se s nazivom “unutrašnjost”, “palanka”, ili “provincija”. Toga danas nema. Ja sam danas obaviješten o svemu isto tako i u isto veijeme kao i onaj koji živi u “centru”, bio to Beograd ili Pariz. Pa kažite Vi meni što je to unutrašnjost ili provincija!?

Dvadesetih godina, u Beogradu, s prijateljima osnivao „Jež“.

- Drugovao sam tada s Tinom. Niti je on imao para, niti ja. Oduvijek sam želio da crtam, a otac je htio da budem oficir. Namjeravao je da me pošalje u Petrograd da tamo pohađam kadetsku školu, a majka je željela da budem pop. A to sve zbog toga što je neki advokat preplašio mog oca govoreći da umjetnici umiru od gladi - sjeća se Vušković. - Položio sam prijemni ispit na umjetničkoj školi, počeo sam da crtam, da zajmim knjige okolo i da učim, čitam o umjetnosti. Nijesam imao ni stana ni hrane. Tin Ujević, Rade Drainac i ja lunjali smo Skadarlijom. Te godine sam se namučio u Beogradu, ali sve sam lako podnio jer me nosila velika ljubav prema umjetnosti. Drugovao sam i s karikaturistom Pjerom Križanićem. Često sam bio gost na ručku kod Pjera. Tako, jednom prilikom, kada sam sve pripremio da u međuvremenu izradim portret njegove tadašnje supruge Lize, i sam Pjer uze paletu i napravi jedan vrlo interesantan Lizin portret, koji je sada u mojem vlasništvu. Završavajući portret, obrati se Lizi: “Vidiš, i ja sam slikar”, zaboravljajući pri tom da je to i do tada bio, ali ga je karikatura najviše okupirala…

Godine 1947. osnovana je na Cetinju čuvena Škola likovnih umjetnosti. Prvi direktor je bio Petar Lubarda, predavači, pored Lubarde, Milo Milunović, Miloš Vušković… Škola je 1949. preseljena u Herceg Novi, a Miloš Vušković je postavljen za njenog direktora. Bio je dugo godina i direktor Umjetničke galerije na Cetinju, veoma značajne za razvoj crnogorske kulture.

- Smatram da je likovna umjetnost u Crnoj Gori izvojevala u potpunosti svoju popularnost - veli Miloš. - Zasluge za ovo pripadaju Udruženju, koje je likovnu umjetnost putem organizovanja mnogih izložbi po svim mjestima Crne Gore, približilo narodu i formiralo publiku koje prije rata takoreći nije ni bilo… A najdraža slika? Slikari je nerado izdvajaju.

- Reći ću Vam, ipak, Slobodane! Zamislite takvu radost: dobiti na izložbi nagradu koja otvara vrata ka afirmaciji. Godine 1933. dobio sam Nagradu “Politike” za sliku “Portret djevojke” na Jesenjoj izložbi u Umetničkom paviljonu “Cvijeta Zuzorić” u Beogradu. To je slika koja mi je otvorila put ka afirmaciji. Rađena je u ulju, na platnu - kazao mi je Miloš Vušković. - Kasnije sam počeo da se bavim karikaturom, tako da sam se malo odvojio od slikarstva, ali ne toliko da bih ga zapostavio. Svi talentovani slikari odlazili su u Pariz, a ja sam otišao u Beč. Profesor koji me učio slikarstvu neobično me volio. Poslije godinu dana provedenih u Beču vratio sam se na Cetinje i pomno slikao u akvarelu.

U Vuškovićevom ateljeu puno novih slika. Pokazuje mi jednu na zidu.

- Naslikao sam je za pola sata - kaže Vušković. - Tu nikakvu ulogu ne igra vrijeme. Mene je to interesovalo: ti mali, crveni, cetinjski krovovi. Postoji u umjetnosti samo slika. Postoji dobra i loša slika.

Eto, onaj Dubrovnik na zidu! To je takođe jedna vrsta zabilješke. To je impresija iz dubrovačke luke. Ja sam mnogobrojne katarke naslikao, jednostavno, kao motke…

Tu je najnoviji autoportret koji je nazvao “Jedan dah”. Zaista, kao da je rađen u jednom dahu.

- Pa i jeste velika smjelost tako nešto napraviti! - reče.

Milošu je veoma draga i slika “Piljarica”. Šćućurila se na pijaci crnogorska seljanka, zabrađena. Pred njom četiri-pet jaja, malo salate, luka…

- To je izvanredna slika - veli ushićeno Vušković. - Ta “Piljarica”, to je priča! Eto, od takvih slika biće sastavljena moja izložba iduće jeseni na Cetinju.

U ateljeu i jedan pomalo neobičan slikarev portret!?

- Naslikao ga je Dado Đurić, 1952. Tih dana je diplomirao na Akademiji - sjeća se Miloš. - Došao kod mene i vidjevši bojice, uskliknuo: “Ah, što bih slikao!” “ Pa ajde, slikaj”, rekoh, i tako nastade ovaj meni veoma drag portret…

Niz Lovćen silazi veče. Miloš Vušković ojde u kafanu “Kovač”, da s drugarima ispije čašu vina…

… Zamirisale lipe, cetinjske.

( Slobodan Vuković )