Održiva laž

Plaža, luka, brodovi

Nastojim, često neuspješno, da subotom ujutro budem na plaži. Naravno, barskoj. Neće to biti dio onog kompleksnog fenomena nostalgije iz Dučićevog lamentiranja o Jonskom moru ako podsjetim da je barska plaža nekada bila sjajna. Najmanje u rangu sutomorske ili onih južnije, prema Ulcinju. Mislim na period prije izgradnje luke. Ali to je sada samo na fotografijama.

Nosim na plažu knjigu, za svaki slučaj. Treba mi olovka i papir da eventualno zapišem neki element i za ove redove, jer negdje oko 18 sati treba poslati redakciji Foruma tekst. To je samo plan, sa mogućnošću da ni knjigu, ni papir ne uzmem u ruke. Dakle, ukoliko sunce bude jako ili slučajno naleti neki barski prijatelj iz ranijih vremena sa temom fudbalskog „Mornara“, od zajedničkog igranja na igralištu kod „Darovih topola“, pa sve do danas.

Rekoh već, izgradnja barske luke koju gledam je devastirala nekadašnju plažu. Uzmimo da se progresom nešto mora i degradirati i da je na kraju sve u redu.

Problem je da je luka sada uglavnom bez brodova, da je organizaciono, pa i vlasnički isparcelisana, da je u dugovima i u bordovima. Međutim, vidimo Luku stabilno u medijskim punktovima režima kojima daje novac, na bazi upozorenja dežurnog odozgo, iz partijske centrale. Bord, dakle, usmjerava novac određenim medijima, i umalo da to ne objasnim - za animiranje podgoričko-crnogorske sredine u usmjeravanju flote ka toj lučkoj destinaciji. Šala je, priznajem, malo i gorka jer više nemamo pomorsku flotu u Crnoj Gori. Zapravo, gorko je saznanje da je ne tako davno, prije dvije decenije, postojala moćna trgovačka flota dvije velike, uspješne firme sa velikim brojem zaposlenih, preduzeća sa sjajnim finansijskim rezultatima - „Jugooceanija“ iz Kotora i „Prekookeanska plovidba“ iz Bara.

Kotorska više i ne postoji. Barska je svedena na jedan putnički brod, stalno pred prijetnjama da će mu u Bariju zabraniti ulazak u tu luku zbog neispunajvanja elementarnih tehničkih uslova koji su predviđeni propisima Evropske unije. Možda bi na atlantskom putu iz određenih razloga našem brodu progledali kroz prste. Glavnog kapetana državnog broda inače odavno ne brine što se plovi bez kompasa. Što je državni brod odavno zagazio u vode korupcije i kriminala. Što je kurs plovidbe podređen zapovjedniku i njegovom društvu na palubi, društvu istih materijalno-finansijskih interesa. Građani neka plivaju. Uzvodno.

Vraćajući se iz metafore u ubitačnu stvarnost, podsjetimo da za dva druga, barsko-kineska, broda stižu ogromne finansijske obaveze po garancijama koje je izdala crnogorska vlada. Opet voluntaristički, nerentabilno i neodgovorno. Opet preko leđa građana, zapravo njihove djece, koji će vraćati još jedan suludan novčani dug zemlje.

I propala Barska plovidba revnosno uplaćuje „oglašavanje“ u kontrolisanim medijima. Nedavno su svi gubitaši, neuplaćivači poreza, bili groteskno zajedno u dodatku na luksuznom papiru u kome je komandant potpisao uvodni tekst, a povodom „jubileja nezavisnosti“ koji su mu sastavili zaposleni u laboratoriji za propagandu. Posebna je priča da u ovom političkom kiču izvođači i podizvođači naručenog uvodnika mogu prepisati svoje radove u kojima su slavili „jubilej očuvanja zajedničke države“, koje je isti vizionar i gospodar naših sudbina opet revnosno potpisivao.

Ipak, operacija kodifikovanog javnog tupila ima precizan cilj. Ruku na srce taj, cilj je i drugdje definisan. Naši manipulatori uče i prate šira prljava iskustva. Ako su crnogorski državnici mogli da se na zajedničkim poslovima udruže sa predstavnicima regionalnih mafijaških organizacija i da kasnije zajedno budu isljeđivani u tužilaštvu, zašto onda ne bi stručnjaci za prljave medijske operacije konsultovali šira iskustva.

Cinični, dakle, doktrinarni cilj medijske posluge nije prenošenje tačne informacije, nego proizvodnja stvarnosti sa sljedećim motom - nije važno što se dešava, već što ljudu misle da se dešava.

Uklučujem u temu brodove koje ne vidim i luku koju gledam. Sastavni dio operacije javne amoralnosti, pomalo i revanš za one uplate „oglašavanja“ jeste kompletiranje iskrivljene slike života. Naime, postmodrena Potemkinova sela se kompletiraju tako što će medijski punktovi objaviti podatke o uspjesima propalih firmi. Tako će u ovom paket aranžmanu naći mjesto posljednje saopštenje o povećanom broju utovarenih roba, prevezenih putnika, smanjenom dugu, većem interesovanju strateških partnera..., sve to u odnosu na uporedni vremenski period.

Ako neko od građana bar malo povjeruje u ono što se saopštava na konferencijama za štampu Montenegro Airlines-a o broju prevezenih putnika, biće uvjeren da je u pitanju ekonomski uspješna firma. Istina je da se radi o jednom od najvećih gubitaša i dužnika u zemlji.

Neodrživa ekonomija i održiva laž

Dakle, ne treba brinuti, još manje prekinuti neodrživu ekonomiju. Za tako nešto bi trebalo imati javne ozbiljnosti i odgovornosti, a bogme i znanja. Izbor je sljedeći - umjesto održive ekonomije proizvoditi - održivu laž . I za ovaj cilj treba imati mapu puta. Rad je ozbiljan. Treba imati ekipu. Dovesti sa strane afirmisane na prljavim poslovima. Njih sve treba dobro platiti. Oni to i očekuju. Moderni totalitarizam se zasniva na kontroli medija. Treba napraviti sistem. Nema improvizacije. Javnost treba pretvoriti u tijesto koje treba oblikovati po želji.

Strategija održive laži treba da pobijedi činjenice života. Na kraju krajeva ovi postmoderni udbaši znaju mnogo toga, pa i da se iza sumornih činjenica života krije neprijatelj. Neprijatelj države, rukovodstva, našeg kursa prema srećnoj luci nekih integracija. Naravno, misli se na one integracije koji neće dovesti u pitanje vrhovnika i novokomponovanu skorojevićku elitu. Zajedno su rekordno brzo savladali prve lekcije - prelazak od komunizma ka konzumizmu. Onda su došle one teže, takođe uspješno savladane sa impozantnim rezultatom. Društvo je visoko kriminalizovano. I to je predstavljeno kao prirodno stanje. Istina, neki se bune protiv toga, ali to su vapaji iz doline plača, opet neki neprijatelji države i reformskog kursa.

U sistemu kontaminacije javnosti, vjerovatno najvećoj i najskupljoj investiciji ovdje, postoji koordinacija podijeljenih uloga. Modus operandi se kreće od onih udarnih sa agresivnom pornografijom laži, preko perfidnijih proizvožača neistina, intriga i kleveta, do onih koji „saznaju“ iz izvora, pa sve do državnih servisa koji loše kriju svoju kontrolisanu manufakturu manipulacija.

Sistem za održivu laž ima svoju vojsku patuljaka. Zato niko od njih ne zaslužuje da im se ime spomene. Pa ni jedan, žalostan i mizeran u isti mah, koji svoju naplaćenu ulogu posluge mafije, svoje komplekse i prostačku amoralnost, sklonost bestidnim lažima, providno krije opsenarstvom patetike i tragikomičnim, u svakom slučaju, grotesknim konstrukcijama.

Neki su zaduženi za retuširanje biografija vrhovnika, za bajkovite atribute prema istom, za odbranu mafije koja ih dopunski finansira, za neobuzdanu lavež prema protivnicima vlasti i mafije. Drugi su zaduženi da podgrijavaju ideološke i međunacionalne podjele. Treći za patološku proizvodnju laži i konstrukcije usmjerenu prema javno afirmisaniim borcima protiv glavnih nosilaca kriminala i korupcije i njihovih veza sa državnim funkcionerima. Četvrti obrađuju međunarodne i diplomatske predstavnike zavisno od njihovog kretanja i djelovanja. Ni ambasadori, pa i EU, nisu pošteđeni u našoj palanci žigosanja i vulgarnog kiča iz domaćeg repertoara primitivno-provincijskih podmetanja i propagande. Tu se ide na diferencijaciju, kako se nekada govrilo. Podobni, bogme ponekad i korumpirani, međunarodni predstavnici mogu biti nagrađeni, a oni drugi koje interesuje istina, bolje da paze. Peti su zaduženi za kolonijalnu apologetiku, prethodno definisanu na višem mjestu. Šesti...

Nekad i sad

Istorija se - neko je to već rekao - najviše falsifikuje dok se stvara. I ova vojska plaćena za održivu laž , za odbranu vrhovnog i mafije daje doprinos falsifikovanju istorije. Toga je valjda uvijek i bilo. Pa i u Crnoj Gori. Ipak, nikada kao sada. Lažova, špijuna, lopova, sigurno je bilo, ali nekako su se i krili ranije. Bilo im je negdje i neprijatno, makar zbog familije. Sada je to neskriveno. I to jeste tačka degeneracije zemlje, rezultat na kome se intenzivno radilo. I radi.

Evo i jedne rečenice iz knjige koju sam uzeo. Mogla bi imati veze sa prethodnom temom.

Junak iz romana „Svjetovi i mostovi“ Milovana Đilasa negdje kaže: „Nigdje toliko gadluka i avetluka i toliko pameti i čojstva ne možeš naći kao u Crnoj Gori - svega, sem bezimene ličnosti“.

Neka to bude povod za neki drugi osvrt. Sa mogućim pitanjima. Da li ova tačna ocjena važi sasvim i danas? I još jedno, važnije pitanje. Ko će pobijediti - rečeno jezikom junaka romana - između gadluka i pameti u Crnoj Gori?

( Miodrag Lekić )