Crveno u Istanbulu

Istanbul je proveo ovu nedjelju prekriven ogromnim crvenim zastavama. Toliko su velike da pokrivaju čitave zgrade; danima se već čudim – gdje su ih napravili i kako su ih odjednom nabavili tako mnogo? Dok se avion kojim odlazim odavde podiže, jasno se vide iz vazduha, iz daleka. To su, naravno, zastave Turske, izložene da pokažu narodno jedinstvo, slogu, tako nešto (tako bar kažu reklame sa bilborda, koliko smo uspjeli da prevedemo) u danima nakon tragičnog 15. jula. Shvatam da Vlada želi da izgleda kao da ljudi sami ističu zastave, da se time pridružuju “velikom prazniku demokratije” koji je nastupio nakon neuspjelog puča. Shvatam i da ljudi, ipak, zastave na prozore, radnje i automobile kače više iz predostrožnosti: da ne bude posle da su “protiv države” i na nekoj budućoj crnoj listi.

Vijest o vojnom udaru u Turskoj zatekla me u studentskom domu Bosforskog Univerziteta u Istanbulu, noć uoči početka konferencije na temu nasilja i solidarnosti u jugoistočnoj Evropi. Taman sam bila zadrijemala, kad u sobu upade koleginica iz Makedonije i ispriča šta se događa, i sama u nevjerici. Siđosmo u lobi: na televiziji vijesti na turskom – nerazumljive, na Internetu vijesti na engleskom – zastarjele, na Tviteru snimci rata na ulici za koji ne možemo da verujemo da se dešava na desetak kilometara od nas.

Javili smo kući da smo dobro i da ne znamo šta se zbiva – kompletnu, dakle, istinu. Detonacije koje su avioni proizvodili probijajanjem zvučnog zida držale su me budnom do pred jutro. Kad se razdanilo, sve je bilo gotovo: dobili smo vijesti o predsjednikovom uspješnom slijetanju u Istanbul, o pobjedi naroda, o broju mrtvih i ranjenih. U našem dijelu grada bilo je obično, prijatno ljetnje jutro, i krajnje vrijeme za doručak.

Konferencija je počela kako je i planirano, uz istoriju vojnih udara u Turskoj kao neplaniranu, ali sad već neizbježnu temu. Sastanak koji je tog prvog dana trebalo da imamo u centru grada, blizu Trga Taksim, odgođen je. “Može biti sukoba u gradu” – rekli su nam domaćini, univerzitetski predavači.

“Ništa još nije gotovo, izađite na ulice” – nešto u tom duhu građanima je saopštila Vlada.

Sav javni gradski prevoz od subote je besplatan – da ljudi mogu slobodno i bez troška izaći da podrže izabrane predstavnike, to je valjda zvanična priča. Na ekranima koji služe kao oglasne table u metrou vrti se spot o kom neću ništa da kažem, pogledajte sami.

Naporedo sa ovim puštaju i snimke zaigranih mačića i drugih pufnastih životinja, pa je ukupan utisak zbilja bizaran – taman se lijepo nasmiješ jagnjadima što se blesave u nečijoj dnevnoj sobi, kad te dočeka kula živih ljudi i u njoj pobodena, od svega važnija, nacionalna zastava.

Dok sam tako gledala kud da gledam dok sam u metrou, pored mene sjede momak, izgleda student, i otvori “Malog princa”. Dobra strategija! Reče da nije nikad prije čitao tu knjigu. Rekoh da je ovo, vjerovatno, pravi čas.

Uveče se u centru grada skupi glasna, mada nevelika grupa ljudi. Da ne znam šta se dešava, rekla bih da slave neku pobjedu na sportskom takmičenju. Ogrnuti zastavama kreću sa Taksima niz Istiklal, trgovačku ulicu. Neki se trpaju u kola, voze po gradu u krug i glasno trube. U masi ima starih i mladih muškaraca, sasvim pokrivenih žena, djece, mladih parova na skuterima – on vozi brzo i samouvjereno, ona razvija zastavu. Zbunjeni smo takvim šarenilom – šta povezuje ove ljude?

Vlada tvrdi da je to demokratski građanski skup koji je spriječio puč i sad traži kaznu za odgovorne; sa druge strane, može se čuti da se zapravo radi o masovnom fašističkom pokretu. Kolege bolje upućene u turske prilike ne idu ni u jednu krajnost, ali upozoravaju da su u ovim vanrednim uslovima ultra desničarske organizacije ušle u javni prostor mnogo slobodnije i prodornije nego što bi se inače usudile.

“Organizovani su i kontrolisani odogzo. Tu su da bi ovoj čistki dali legitimitet.”

Ulični svirači i prodavci kokica, kestenja, kukuruza i sladoleda rade ne obazirući se na ovaj vašar, kao da je sve normalno.

Vijesti su iz dana u dan sve gore: čitamo da su zatvorene hiljade ljudi, da je moguće da će smrtna kazna biti ponovo uvedena. Domaćini naše konferencije priznaju da je tačno da im, kao univerzitetskom osoblju, nije dozvoljeno da napuste zemlju. Uvedeno je vanredno stanje. Na ulici se ne vidi ništa od toga, osim zastava: život teče sasvim normalno. Cjenjkamo se na Misir Čaršiji, dobijamo popust na ratluk i marame, uveče idemo na pivo i nargilu. Čujemo automobilske sirene slavljenika, ali ih ignorišemo: prošlo je već nekoliko dana, skoro pa smo oguglali.

Posjetioci veličanstvenog Istanbula u svakom slučaju neće snositi posljedice ovog što se sad dešava u Turskoj. Ovaj puč je za predsjednika Erdogana bio, kako to slikovito objasni jedan od sagovornika kom ne bih da pominjem ime, kao Krim za Putina. Dobio je ovlašćenja vrhovnog komandanta i sad može da skloni sve koji mu se protive – uključujući univerzitetske profesore, feminističke pokrete, ekološke inicijative – i da sasvim promijeni arhitekturu državnih institucija, ne obazirući se na kršenja ljudskih prava u procesu.

“Ne može se birati između vojnog udara i civilne diktature. Oboje je neprihvatljivo.”

Ima li trećeg puta i kako do njega doći ostaje, za sad, nepoznato.

(PCNEN)

Galerija

( Sonja Dragović )