Lice i naličje Budućnosti

Nedostatak iskustva, sreće i sudijska nepravda spriječili su da najbolja predstava jednog crnogorskog kluba na evropskoj sceni bude završena "hepiendom", a ne suzama.

Padalo je pred crnogorskim timovima u posljednjih desetak godina nekoliko solidnih klubova iz Evrope, pod Goricu su stizali velikani Rendžers, PSV i Sevilja, ali niko do sada nije uspio da uradi ono što je večeras uradila Budućnost - da protiv jednog od najpoznatnijih belgijskih klubova nadoknadi dva gola minusa iz prve utakmice i dođe na samo korak od podviga o kojem bi se dugo pričalo.

Znali su fudbaleri Budućnosti i njihov trener da ne smiju da naprave ni najmanju grešku, ako žele da se nadaju podvigu. Znali su da bi jedan gol Genka riješio sve dileme i lišio revanš bilo kakve neizvjesnosti... Znali su i da moraju da postignu barem dva gola kako bi se priča o snovima i senzaciji približila realnosti.

Duel pod Goricom otišao je u produžetke, Belgijanci su imali 120 minuta, a nisu dali gol. Podgoričani su dali dva, jedan već u 30. sekundi, drugi u 40. minutu. Da je neko "crtao" tok predstave pod Goricom, ne bi smislio bolji scenario po domaćina...

Sve to govori kako su odigrali fudbaleri Budućnosti protiv Genka. Motivisano do fanatizma, a istovremeno skoncentrisano i zrelo, iznad realnih granica mogućnosti. Riječju - perfektno.

Nikola Vukčević u odbrani i Radomir Đalović u napadu odigrali su partije karijere, iako su i jedan i drugi "plus 30", a iza sebe imaju i jače utakmice na većoj sceni, posebno Đalović. Njima uz rame bio je i sjajni Miloš Raičković, strijelac drugog gola, ali i svi ostali, poput Filipa Mitrovića, ili onih najmlađih, Janketića, koji ni u tužnoj Crnogorskoj ligi nemaju zavidan broj mečeva, a kamoli u Evropi.

Trener Miodrag Vukotić jedan je od rijetkih koji je vjerovao u podvig, i to je prenio na fudbalere. Njegova izlaganja sa konferencija za novinare, kako po završetku duela u Genku tako i pred revanš u Podgorici, nisu bile "prazne priče".

Svoju vjeru Vukotić je prenio i na teren, sastavljajući tim, osjetio je da je Genk slabiji u defanzivi i Đaloviću pridodao drugog napadača, debitanta Vujovića, a ujedno i pokazao hrabrost da počne utakmicu sa mladim Janketićem.

Šta je nedostajalo za krunu večeri? Možda samo ispružena ruka grčkog sudije Kalegeropulosa ka bijeloj tački u 53. i 112. minutu, kada su fudbaleri Genka i rukama branili svoj gol.

Nije Budućnost zaslužila da bude eliminisana na takav način, naročito nakon večerašnjeg slijeda događaja. Jer, fudbaleri Genka su tek u penalima pokazali da su kvalitetniji i da imaju više iskustva i više velikih utakmica u nogama...

Budućnost nije otišla na irski Kork u 3. kolu kvalifikacija za LE, nije iskoristila svoju zlatnu priliku, a imala je...

Uprkos svemu, pamtiće se 21. jul 2016. godine. Klub koji je u organizacionom i finansijskom kolapsu, koji nema upravu, koji već četiri godine nije osvojio trofej u Crnoj Gori, čiji su fudbaleri ušli u pripreme iz štrajka, umalo je šokirao mnogo poznatiji Genk iz neuporedivo jače belgijske lige, i to nakon poraza od 2:0 u prvoj utakmici.

Slika iz prvog reda lože stadiona pod Goricom je govorila dovoljno. Na lijevoj strani čelnici Genka, na desnoj samo dva operativca Budućnosti. Samo dva operativca, jer uprave nema.

Neki od njih sjutra će pokucati na vrata gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Stijepovića, ili nekog od njegovih saradnika, i moliti da se igračima uplati plata, koju su zaslužili na terenu. To je tužan opis modela po kojem Budućnost funkcioniše godinama.

Zato dešavanja na utakmici protiv Genka nisu lice već, nažalost, samo naličje kluba koji već duže vremena "diše na aparartima".

Još jednom se pokazalo koliko je malo potrebno da zaživi spona između navijača i fudbalera, da bude pravi spektakl i fudbalski ugođaj, u ovom slučaju evropski, kada Budućnost igra dobro.

Ako to nekima nije jasno ni nakon večerašnjeg hepeninga, onda će ovo ostati još jedna lijepa ljetnja storija, koja će na podoričkoj vrelini brzo ispariti...

( Danilo Mitrović )