Mugi, Migo i ona

Podgorica, grad mogućnosti. Na samo sat vremena od prefinjene obale, Podgorica je grad koji gosti na desetine hiljada turista svakog ljeta. Grad vrhunskog provoda. Grad koji ne spava. Grad kulture i kulturnih događaja. Mladi ljudi, gotovo po automatizmu dobijaju poslove u struci nakon završenih studija. Fudbalski klub Budućnost - ponos grada po kome nas znaju u svijetu. Podgoričani otvorenih ruku i sa osmijehom dočekuju ljude sa sjevera, pomažu im da se zaposle, druže se sa njima bez ikakvih predrasuda, a Gradonačelnik drži padeže u malom prstu.

Podgorica je, da ne zaboravim, grad prelijepih žen.... ''Sineeee! Ustaj se, zakasnićeš na posao'' – ''Uh, izgleda da sam ponovo sanjao'', protutnji mi kroz glavu. Jedva otvaram oči i još uvijek sanjiv i mamuran odlazim u toalet. Preturam po mislima događaje iz Bokeške i uz blagi osjećaj stida molim Boga nisam potrošio poslednje pare iz džepa. Ili još gore – da joj nisam poslao poruku posle ona dva piva. Uh, dobro je! Nisam joj poslao poruku. Pare, ipak, jesam potrošio. Ali, pare su da se troše, šeretski se tješim, a već u sledećem momentu se pitam šta ću doručkovati na svom, 240 eura vrijednom, poslu.

Pristigavši u kancelariju, s glavoboljom se prisjećam događaja od sinoć. Zapravo, nemam se čega prisjetiti. Bokeška – mjesto gdje sve počinje i gdje se sve završava. Noć preslikana kao i stotinu prije nje. Isti lokali. Isti ljudi uz blage varijacije mjesta sjedenja. Ko ugrabi mjesto do 21.30h - uspio je. Isti oni nesrećni Romi koji štipaju djevojke, vuku za rukav, uzimaju pića sa stolova i traže novac. Daš jednom. Naiđe drugi – daš i njemu. Daš trećem. Dođe četvrti i iznervirano mu kažeš da nemaš. Onda te preplavi osjećaj stida i krivice. A onda vidiš kako njih desetak, ćutke, odlaze do kombija na kraju ulice, predaju novac gazdama i vraćaju se nazad u nove radne pobjede.

Zašto država ne riješi ovaj, itekako krupan problem? Zašto dozvoljava da te gazde – krimosi, eksploatišu ovu djecu? Ah, da, pa ti krimosi pod čijom kontrolom su i ova nesrećna djeca, već decenijama donose mandat, dva ovoj vlasti. Ja im više ne dajem. A ne bi trebao ni ti koji ovo čitaš. Pokvarimo gazdama biznis. Potjerajmo ih u zatvor. Ne budimo saučesnici jednog od najperfidnijih oblika kriminala. Utičimo na vlasti da počnu da sprovode socijalne planove za romsku djecu. Novac u 21. vijeku ne bi smio da se zarađuje milostinjom. Pogotovo ne dječijom.

Ponovo preturam po glavi i prisjetih se da sam sanjao neki lijep san. Kao da me savjest upita: ''Oh, nisi valjda opet nju sanjao? Ona je otišla, šta bi tu moglo biti lijepo?'' – Odgovaram, pomalo brinući se da li sam skrenuo s pameti: ''Ne, nju sam presanjao i ispio umjesto piva sinoć. Ipak, jesam sanjao neku drugu ''nju'' - moju Podgoricu. Makar onakvu kakvu bih volio da jeste.'' San me dade u razmišljanje...

Da li je Podgorica, ovakva kakva je, čak i pod njihovom šapom, i dalje moja? Jeste. Hoću li se i dalje boriti za nju? Naravno, svim bićem. Međutim, nisam zadovoljan onim što čini Podgoricu – Podgoričanima. Dobar dio njih je otupio. Postao hladan, zavidan, nezainteresovan. Možda i ja zajedno sa njima. Ako niste sigurni u ovo što čitate, zapitajte se da li bi voljeli da vaše dijete sjutra odrasta u ovako nesadržajnom i dosadnom gradu? Ja ne bih.

Noćni provod u Podgorici, šta to bješe? Molim vas, nemojte mi samo spominjati onih par lokala u kojim ljudi sjede jedni na drugima od 21h do 3h, svaku noć u identičnom rasporedu. Muzike gotovo i da nema, o atmosferi nalik onoj sa pokajanja, bolje da ne pričam. Da ne bude da samo kritikujem, evo malog savjeta gradskim ocima: ako već vidite da je Bokeška ulica gotovo svaku noć puna, zašto ne napravite nešto i iskoristite taj potencijal? Zatvorite tu ulicu nakon 19h časova, dajte ugostiteljima pravo da postave stolove na ulicu, dajte im dozvole da svi postave DJ-a i točilice piva napolje. Napravite 3 različite bine i vidjećete za 3 dana pomak. Možete da napravite turistički brend. A i nemamo baš svi novca da ostavljamo u kafiće vaših sinova po Budvi.

Nadalje, kad se u Podgorici održao neki kulturni događaj? Pritom ne mislim na kulturne govore Miga Padeža i svečanosti poput otvaranja lifta u Vrhovnom Sudu. A vjerujem i da ima nas koji ne padaju u ekstazu zbog koncerta Tropiko Benda na trgu. Zašto se predstave ne izvode češće? Promocije svjetskih knjiga? Ko je omogućio Delti monopol nad kinematografijom u Podgorici, i time stvorio ambijent u kom se ispod 30e ne možeš ni primaći bioskopu? Pa ako ima novca za raznorazne stupidarije, poput davanja Acu Đukanoviću 10 miliona eura iz džepova svih nas, valjda bi trebalo imati i za to.

FK Budućnost odavno nije ponos grada. A i kako bi, kad su ga ti isti gradski oci očerupali i poslali maltene u stečaj. Na tribine više ni najbliža rodbina ovih momaka koji rijetko prime neki euro, ne dolazi. O Dejovoj reprezentaciji da i ne govorim. Zaboga, hoće li taj čovjek ikad podnijeti ostavku zbog katastrofalnih rezultata, makar i na dva dana?

Sve je više lokal fašizma kog ponajviše karakteriše besprizorna mržnja prema sjevernjacima. Pa dragi moji sugrađani, ne napuštaju ti sjevernjaci svoje kuće i porodice radi zabave i meraka, već zato što skapavaju od gladi i zato što nema posla u njihovim gradovima. A zašto nema posla, ponovo nije pitanje za njih, već za one koji isisavaju život iz tih gradova, a i nas samih već 27 godina. A ti koji proizvode mržnju su isti oni po kojima je ''Mugi izgradio Podgoricu, svaka mu čast!''. Ne, Mugoša nije izgradio Podgoricu, jer da je on gradio, trebao bi je graditi iz svog džepa. Ovako je gradio iz džepova svih nas. I, kako kažu kroz šalu (?), uspio da postane komšija svakog stanovnika u Podgorici, jer se u svakoj zgradi ugradio po jedan stan.

Ne, nisam zadovoljan stanjem u Podgorici danas. Nisam srećan što 10 000 mojih vršnjaka sjedi na birou rada. Ne, nisam zadovoljan što nam gradonačelnik ne zna padeže. Ne, ovo nije grad o kom sam sanjao i u koji sam se vratio nakon života u inostranstvu. Ali, već sada provjereno znam – više ga ne napuštam. Imam pravo na njega, čak i veće od onih koji su ga okupirali. Ipak, jedno nas razdvaja: oni su od njega krali, a i dalje to čine.

Zaustavimo ih tako što ćemo se boriti za naš grad. Oživimo stari duh Podgorice. Počnimo već danas. Pobunimo se. Svako na svoj način. Ne dozvolimo da oličenje našeg grada budu trećerazredni gradonačelnici poznati po nekulturi i aferama. A turisti će doći onda kad i mi budemo zadovoljni svojim gradom.

''Vladislave, ajmo na doručak, ja častim danas.'' - Uz osmijeh reče koleginica – ''Bože, hvala ti što postojiš. Panta rei'', pomislih i nasmijah se.

( Vladislav Dajković )