Liješević: Pozorište ništa ne mora i mora sve

Na jubilarnom, 30. festivalu Grad teatar Boris Liješević predstavio se režijom prve opere u karijeri “Dve glave i devojka“, na muziku Isidore Žebeljan, koju je kompozitorka koja danas sarađuje sa svjetskim muzičkim institucijama komponovala 2012, po porudžbini italijanske akademske fondacije i festivala “Setimana muzikale seneze”. U dvije premijerne večeri, na sceni “Vještice” u Bečićima, a potom na trgu ispred Starog grada, neobična, provokativna muzika Isidore Žebeljan koju izvodi trideset vrhunskih muzičkih izvođača vođeni dirigentom Premilom Petrovićem, glumci Mihailo-Miša Janketić i Milovan Filipović potpomognuti Rambom Amadeusom, pomalo su iznenadili budvansku publiku. Oni koji su očekivali lake note, zabavnu i lepršavu ljetnju bajku o potrazi za ljubavlju, vjerovatno su ostali razočarani. Jer, Liješević je libreto Borislava Čičovačkog, napisan po motivima staroindijske legende i filozofske novele Tomasa Mana “Zamijenjene glave”, smjestio u kontekst našeg vremena.

Tako je reditelj koji je ponikao iz Budve, koji danas živi u Beogradu i jedan je od najcijenjenijih i najzaposlenijih u regionu, ali je dobrim dijelom i dalje Budvanin, ostao vjeran svom angažmanu - sugrađanima je donio jednu ozbiljnu priču koja nas tjera da mislimo i da se pitamo.

“Sa ovom operom poklopilo se nekoliko važnih stvari - poziv Isidore Žebeljan doživio sam kao čast, i njeno djelo jedno je od najznačajnijih stvari koje su mi do sada ponuđene da režiram. Tu je i jubilej Grad teatra, festivala koji meni intimno mnogo znači, a nije zanemarljiva i činjenica da je riječ o regionalnoj koprodukciji u kojoj su, pored Budve, i Kazalište Ulysses sa Briona, Narodno pozorište iz Subotice, beogradski “Testament FilmS”. I mada ljeti ne volim da radim, jer je pozorišni posao tokom ljeta jako naporan i iscrpljujući, ovo je bila ponuda koja se ne odbija”, kaže Liješević u razgovoru za “Vijesti”.

Publika u Crnoj Gori koja poznaje Vaš rad u predstavama “Čekaonica”, “Očevi su grad(ili)”, “Čarobnjak”…, smatra da su i “Dve glave i devojka” po mnogo čemu logičan nastavak Vašeg poimanja pozorišta. Da li i opera treba da ima angažman?

Nije samo dramski teatar prostor gdje se može progovoriti o važnim stvarima koje nas se tiču, nego je to i opera, jer opera nisu samo bajke koje treba atraktizovati, popularizovati i “razmrdati”. Zato uopšte nisam išao tim putem. Naprotiv, mi smo jednu ljubavnu legendu stavili u potresan savremeni milje našeg svijeta, u milje političkih i socijalnih emigranata, izbjeglica i izbjegličkih kampova. U ovom komadu, po legendi, dva junaka odlaze na put tražeći ljubav, ali ja nisam mogao da se otmem utisku da su oni današnji putnici. Putnici XXI vijeka koji prelaze hiljade milja da bi se sa svojih kontienata prebacli do zemalja u kojima nema ratova, i u kojima se mogu pronaći bolji život i egzistencija. Ta putovanja su za njih sve ili ništa, cijeli život stavljaju na kocku polazeći na potpuno neizvjestan put. Mnogi od njih, nažalost, doživljavaju razne tragedije, lične i porodične, putujući u neki ljepši i sigurniji život, i to su sve vrlo potresne slike koje gledamo, i koje su našle mjesta u ovoj predstavi.

Ova priča ima više slojeva, koliko je vama bilo izazovno i to poigravanje sa mitovima i bajkama koje vidimo u predstavi?

Mislim da je svaki mit neka “rupa” i beskrajno polje istraživanja, jer nosi u sebi mnogo značenja. Ali, sam po sebi, svaki mit, bez obzira čiji je - crnogorski, antički, kosovski ili indijski, nosi u sebi nešto što nastaje dugo godina, kao uglačan kamen kojeg je hiljadama godina more valjalo, i to se može vidjeti na njemu. Zato mit daje prostora za svakakvo značenje, učitavanje i poigravanje. A čitajući libreto za “Dve glave i devojku” pitao sam se gdje je tu incident, jer mislim da u pozorištu mora da postiji neki incident, barem u nekom segment. Slično sam osjetio i radeći tekst Jasmine Reze“Bella figura” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Smatrao sam da treba da se napravi neki snažan incident koji će tu priču na neki način da “pomjeri”. To smo uradili u prostoru - predstavu smo igrali u probnoj sali koju smo potpuno “obukli” u plavo i izmjenili “lik” cijele priče. U ovoj operi sam znao da se bajka ne smije tretirati kao bajka, i da moram nešto drugo da uradim. Jer, po mom mišljenju, ako reditelj na bajku “udari” bajku, onda dobije kič. To nikako nisam htio, iako bi možda ova predstava time bila komercijalnija i prijemčivija vijećem dijelu publike. Zato sam se konsultovao sa scenografoim Aleksandrom Denićem, s kojim sam nedavno sarađivao u predstavi “Pijani”. Denić danas dosta radi u inostranstvu, on daje “impuls” i velikim rediteljima kao što je Frenk Kastrof, i uspio sam da ga privolim da sarađujemo i u ovoj operi. Tako smo zajedno “izašli” iz bajke, i naparvili nešto što jeste teška metafora o svijetu u kojem živimo.

Da li naše vrijeme ima neku svoju bajku?

Bajke ne nastaju u vremenu o kojem govore. Mislim da bajke i vrijeme nemaju direktne veze jedno s drugim, da vrijeme nije svojstvo bajke, i da nijedno vrijeme nema svoju bajku. Bajka nekako uvijek nastaju kasnije od vremena u kojem se navodno događa, i ko zna kakve će bajke nastati od ovih današnjih putovanja i velikih seoba ljudi s juga na sevjerozapad, koja su strašna. A bajke su krvave. Kao što je i bajka o “Dve glave i devojci” na neki način krvava, jer bajke nastaju u krvi. Zato mislim da će i ova krv koja se proliva po Sredozemnom moru odakle stižu emigranti, ili iz onih kamiona kojima putuju i u kojima se često i uguše, jednog dana naći mjesto u nekim bajkama koje će pričati o ovom vremenu i događajima.

Onima koji se sjećaju Vaših malih predstava na budvanskoj gradskoj plaži dok ste bili gimnazijalac, Vaša profesionalna biografija danas djeluje čudesno - gotovo da nema velike pozorišne nagrade u regionu koju niste dobili. Imate Gran pri Bitefa, tri Sterijine nagrade, nagradu festival MESS u Sarajevu, nagrade “Anđelko Štimac” i “Dalibor Foretić” u Rijeci, “Ardalion” u Užicu, priznanja “Bojan Stupica”, “Ljubomir Muci Draškić”… Da li je demagogija da nagrade nisu važne?

Naravno da je demagogija. Ali, meni se sve to desilo od 2010, a počelo je predstavom “Čekaonica”. Da mi je neko prije toga pričao da ću dobiti takve potvrde, zaista bih mislio da je to neki nedosanjani san i da se neće desiti. Mene su toliko radovale te nagrade, i toliko me raduju, jer sam prošao jedan bolan period odrastanja u ovoj profesiji kada očekuješ nešto, a to ne dolazi, i osjećaš se marginalizovano. Period probijanja u tom svijetu kod mene je krenuo mnogo ranije, u pozorištu sam od malena, iz srednje škole, i onda je to vrijeme od nekih šest godina kada sam diplomirao režiju, bio vrlo napet. Uvijek sam imao posla, ali nisam imao čvrsto osjećanje da mogu da se izrazim, nisam imao osjećaj da sam prije “Čekaonice” napravio dobru predstavu. Ulazio sam u svaki projekat sa ogromnim željama i sa velikim nadahnućem, ali je onda to nekako počinjalo da mi izmiče iz ruke, i na kraju se desavalo da napravim neku konvencionalnu predstavu. Moj rad godinama nije bio prepoznat, možda i nije imalo šta da se prepozna, a možda i jeste, više nemam pojma. Ali, prošao sam kroz tu tešku fazu kad nema nagrade, nema potvrde, nema pravog uspjeha. Onda je najendom sve krenulo da dolazi, i dolazi, i dolazi. Postao sam toliko srećan u svom poslu, toliko zahvalan Bogu što mi je dao sve to, kao i ljudima koji su prepoznali moj rad. Zato prema nagradama osjećam i vrstu obaveze da idem dalje u svom stvaralačkom radu, da istražujem, kopam, učim…Nekada mi je nagrada mijenjala raspoloženje na bolje i po dvaedeset dana, sada to ushićenje nekako traje sve kraće i kraće, ali iz nekog sivila i bijede uvijek podigne.

Danas režirate od Triglava do Đevđelije. Kako doživljavate igranje svojih predstava u Budvi, pored opere “Dve glave i devojka”, na Grad teatru 2012. imali ste i premijeru Goldonijevog “Sluge dvaju gospodara”?

Stresno, na neki način. Budva je moj grad, grad moje porodice, mog porijekla. Moja fascinacija pozorištem i moj san započeli su upravo tu, na Grad teatru, i sve to u meni budi neke posebne emocije. Naravno, vrlo sam srećan kad moji sugrađani lijepo prime ono što sam uradio, svjestan sam te podrške koju mi neki ljudi u Budvi daju od samog početka, kad sam pokazao interesovanje da se bavim pozorištem, zato sam možda i preosjetljiv kad sam ovdje. Kao kad dijete dođe kući sa raspusta, pa onda očekuje preveliku pažnju, tako se nekako i ja osjećam. Često pokažem preosjetljivost na pitanje mog prisustva na ovom festivalu, koje se od nekih ljudi takođe može čuti. Moje prisustvo ovdje i nije malo, čak je i učestalo. Nije baš svake godine, ali dolazim na Grad teatar. Ipak, te predstave s kojima sam gostovao igrale su se i pozivane su i na druge festivale u regionu, bile su primijećene i prije dolaska u Budvu. Ali, s obzirom na to da mi je Grad teatar neka kuća iz koje sam krenuo, imam poseban odnos prema njemu, i neka možda prevelika očekivanja koja ne budu baš uvijek ispunjena.

“Pomagači” čovječanstva ne donose ništa osim prljavog kanistera

U “Dve glave i devojka” vidimo ambleme mnogih “pomagača” čovječanstva, kao što su UNICEF, USAID, UNHCR, “Koka kola”…Koliko je danas ta humana ideja svijeta postala cinična, manipulativna i isprazna?

To je kao kad “Koka kola” dođe u neku zemlju i kupi izvor čiste vode, kao u Vlasini na primjer, pa da bi se revanširala građanima tog područja ova korporacija izgradi zabavni park, i onda ljudi postanu srećni što im je preotela vodu za piće. Ti “pomagači” čovječanstva, ti ljubitelji ljudske nesreće, koje se na svojim marketinškim amblemima prikazuju sa skopljenim rukama, ne donose, zapravo, ništa. Osim prljavog kanistera iz koga nesrećnim ljudima daju po kapljicu vode, i još ga ograde bodljikavom žicom. Taj cinizam svjetskih moćnika nalazi mjesto u ovoj priči koja ulazi u mit, preobličava ga i prilagođava da sa novom idejom odobije novi oblik.

Kad kažemo obaveza pozorišta, mislim da to zavisi od vremena - nekada ima jednu obavezu, nekada drugu. U vrijeme kada su Fejdoove i drame Ežena Labiša izlazile kao predstave pred publiku i bile najpopularnije u Francuskoj u XIX vijeku, mislim da tada nije bila nikakva obaveza da pozorišta da referiše na savremene događaje. I prije Drugog svjetskog rata kod nas pozorište nije imalo tu obavezu, mislim da je ona došla sa drugom polovinom XX vijeka, i da je taj zahtijev koji se stavlja pred pozorište novijeg datuma. Jer, ni cijela antička tragedija i drama nisu referisale na savremene događaje. Trojanski rat je bio deset vijekova prije nego što su o tome pisali antički pisci, i mislim da je tu obavezu nametnulo savremeno društvo, ali da i samo pozorište to stavlja pred sebe. Meni ponekad dođe, osjećam to čak i kao nekakav protest prema tome što se kaže teatar mora ovo, mora ono, da uzmem i da radim neku apsolutno benignu komediju koja ne referiše na savremene događaje. Jer, mislim da pozorište ne mora ništa, i da mora sve.

Pozorište zadire u dubinu života i duša, i ne postoji bez drame

Kako se pozorište nosi sa svim banalnim, prostačkim, vulgarnim, sa ovom strašnom tabloidiziranom društvenom i političkom stvarnošću, i užasima neoliberalizma koje nam plasiraju i svijet, i naša društva?

Ne znam da li se uopšte nosi, i da li treba da se nosi. Jer, pozorište ima svoju priču, svoju logiku, mnogo je starije i značajnije od svega toga što vidimo, ali mislim da pozorište u Budvi nije protjerano sa Citadele, da bi neke stvari u ovom gradu bile drugačije. Ja ne znam da li se pozorište suprotstavlja stvarnosti, da li stvara u čovjeku taj bunt da se makar u sebi pobuni. Pozorište je satkano od nečeg drugog - svako pozorište priča neku priču, a svaka je satkana od nečeg drugog. Pozorište tumači život i svijet kakav jeste, ono se već svojom prirodom suprotstavlja svakoj nepravdi, jer je ono uvijek na strani istine, a ne moći. Samim tim što se rade tekstovi koji govore o potresnim događajima i sudbinama nekih ljudi, i što se u fokus stavlja neki egzistencijalni problem time što se govori o živim ljudima koji nisu starlete, koji nisu svedeni na to da su “bogati, uspješni i moćni”, nego su, naprotiv, poniženi i nemoćni, pozorište jeste buntovno, i suprotstavlja se. Ono zadire u dubinu života i ljudskih duša, i ne postoji bez drame, bez problema. Simović u “Čudu u Šarganu” opisuje ona dva vojnika koja traže čovjeka koji ih je oslobodio rana, da ga ubiju. Jer, uzevši im rane, uzeo im je identitet.

( Vuk Lajović )