Putovanje

Još jednom se potvrdilo da samo putovanja zaustavljaju vrijeme.

Proveli smo sedam dana i šest noći van Bara, a kao da smo bili odsutni dva mjeseca. Otkrovenje za nas petoro bile su Plužine, mjesto uz Pivsko jezero, sa oko 1.300 stanovnika, idilično, izuzetno čisto. Jezero je duže (45 km) nego kompletna barska obala, i morska i jezerska. Podsjeća na Boku Kotorsku sa cetinjske ceste, kad pređete most i krenete vijugavo gore, ka Trsi i Žabljaku.

Obradovala nas je, na povratku, informacija da su zatravljeni stećci, odnosno Grčko groblje u Plužinama, nad Pivskim jezerom, koje smo jedva pronašli u visokoj travi, sve vrijeme strahujući od zmija, dobilo status UNESCO mjesta svjetske baštine.

Poslije dva tiha, lijepa, dana u Plužinama (zanimljivi izleti bili su i do Pivskog manastira, Vrbnice i sela Nedajno) krenuli smo, preko Žabljaka, Pljevalja, Jabuke i Prijepolja, ka Sopotnici, da osjetimo čari seoskog turizma. Prethodno smo posjetili manastir Mileševa, koji je čuven po freski Beli anđeo, evropskim remek djelom iz 13. vijeka. Vidjeli smo i sarkofag u kojem je pohranjen dio lijeve šake Svetog Save.

Selo Sopotnica dobilo je ime po rijeci koja pravi čudesne vodopade, a u koje čovjek može satima da gleda i uživa, dok ga rashlađuju kapljice vode koje, preplićući se sa sunčevim zracima, lete svuda unaokolo. Udaljeno je 17 kilometara od Prijepolja, u pravcu crnogorske granice na Dobrakovu. U kući Vulovića dočekali su nas medom, rakijom i domaćim sokom od malina, a kad smo odlazili domaćica nam je “u torbicu” stavila sir, teglu meda i kesu napunjenu mladim krompirom.

Tu, na nadmorskoj visini od oko hiljadu metara, bez interneta, televizora i novina, najviše smo se “prožimali”, kako voli da kaže naš najmlađi član.

Put smo, preko Bajine Bašte nastavili do Tare. Svratili smo do Zlatibora i razočarali se – to više nije planina iz vremena nekih naših davnih porodičnih zimovanja. Sad liči na Sutomore ljeti, prepuna je gostiju i – neukusa.

Ako je Tara najljepša crnogorska rijeka, onda je Tara najljepša srpska planina. Djelovalo je kao da smo u nekom austrijskom odmaralištu, samo neuporedivo jeftinijem. Svuda mir, miris čempresa i cvrkut ptica. I relativno rijetki gosti Kaluđerskih Bara koji, kao i mi, nikud ne žure.

Odatle smo napravili tri izleta. Sa vidikovca Banjska stena pruža se nestvarno lijep pogled na jezero Perućac, rijeku Drinu i sela u srebreničkoj opštini. Ali da sam znao da se desetak kilometara putuje po makadamu i da će naš automobil, po povratku, izgledati kao da je maločas izašao iz kamenoloma, vjerovatno bismo taj izlet ostavili za neku drugu priliku.

Mane nije bilo izletima do Mokre Gore i Višegrada.

Na Mećavniku smo se “pomeli” od vrućine (tog dana Srbija je bila najtoplija zemlja u Evropi), ali se ne kajemo. Kusturičin legat Drvengrad, u formi etno sela, vrijedi vidjeti. Veliki filmski reditelj objašnjava Drvengrad riječima: “Izmislio sam grad koji izgleda kao da se u njemu uvijek živjelo. A nije nikad”. Ulice, trgovi i tkz. infrastrukturni objekti u selu dobili su imena po poznatim ličnostima iz svijeta kulture, nauke i sporta, ali bliskim Kusturici ili njegovom poimanju morala i života. Može mu se, takav rediteljski genije se rijetko rađa. Bazen, recimo, nosi ime Milorada Čavića, a postoji i ulica Brusa Lija.

Ipak, na ovoj našoj crnogorsko-srpskoj turneji, najushićeniji smo bili sat kasnije dok smo šetali po mostu “Mehmed-paša Sokolović”, na Drini, u Višegradu.

“Konačno da i ja mogu da kažem: Šta, jesi l’ čit’o? Hod’o!” – uzviknuo sam nasred mosta, glavnog “lika” romana za koji je Ivo Andrić prije 55 godina dobio Nobelovu nagradu. Na toj ćupriji, ispod koje Drina vjekovima huči, čovjek može da se osjeća svakako, samo ne obično.

Onda smo ušli u brodić “Soko” kojim nas je mladić po imenu Dalibor “provozao” po rijeci. Prošli smo ispod starog i novog višegradskog mosta i došli do ušća Rzava u Drinu, kao i do mjesta sa kojeg je, po legendi, Marko Kraljević na svom konju Šarcu, preskočio Drinu. Iskrcali smo se podno Andrićgrada, još jednog neimarskog poduhvata Emira Kusturice. Za razliku od Drvengrada, Andrićgrad je sav u mermeru i kamenu. Gradom dominiraju spomenici Njegošu, Nikoli Tesli i Ivu Andriću. A u poslastičarnici “Secesija”, na trgu Nikole Tesle, rashladili smo se sladoledom ispod velikih postera Putina, Če Gevare, Kastra, Gandija i, mislim, Bika koji sjedi. Vjerujem da će, kad-tad, Andrićgrad postati evropska turistička atrakcija i da će preporoditi Višegrad, koji još vida rane zadobijene devedesetih godina.

Po povratku kući, kao po komandi, nasrnuli smo na svoje mobilne telefone. Na raznim sajtovima dočekale su nas informacije o masakru u Nici, pokušaju državnog udara u Turskoj, nestanku mladića iz Petrovca, ranjavanju bivšeg načelnika Odjeljenja za organizovani kriminal u Podgorici...

Poslije kraćeg vremena vratili smo se u takozvanu surovu stvarnost...

* * *

A stvarnost je i ovo:

Nekoliko dana već muku mučim da skinem žvaku sa omiljenih sandala. Neko nevaspitan i obijesan ispljunuo je žvakaću gumu nasred trotoara, naišao sam na raskvocani minuli rad njegovih vilica i sad gdje god da krenem imam utisak da me neko u stopu prati. Valjda zbog toga što mi se za pete lijepe papirići i sasušeno lišće.

* * *

Ponekad mi se učini da građani sve manje reaguju i na očigledne nepravde, kao da su pomireni sa sudbinom.

Možda su apatični i zbog toga što crnogorska opozicija nijednu aferu nije istjerala na čistac. Izgleda da nema snage da kaže: “E, dok ovo ne riješimo, ne idemo dalje!” Afere se samo gomilaju i obesmišljavaju priču o onim prethodnim. I ovaj šokantno obeshrabrujući primjer iz “Ramade” brzo će biti zatrpan i zaboravljen.

* * *

Ipak, ovako lijepa zemlja osuđena je na uspjeh. Pitanje je vremena kad će pod Durmitorom, Lovćenom i Rumijom ljudi početi da žive na nivou onih iz najrazvijenijih evropskih zemalja. Preporod bi mogao da se dogodi, relativno, brzo. Potrebno je da na njeno čelo dođe čovjek poput Hosea Muhike, bivšeg predsjednika Urugvaja. Od njega će se do svakog građanina Crne Gore razliti milosrđe, odgovornost, patriotizam u pravom smislu. S čovjekom kojem bi Crna Gora bila važnija od bilo čega drugog, tako neophodna moralna obnova, čini mi se, ne bi dugo trajala.

Sa druge strane, kad bismo se svi obavezali da, recimo, tri godine obavljamo svoj posao najbolje što možemo, savjesno i pošteno, bez zabušavanja, ovdje bi se, da malo fraziram, nazrelo svijetlo na kraju tunela. Ali, mi, lijeni i nesposobni, više od svega volimo da se nasprdamo s vrijednim i inventivnim ljudima, s onima koji nastoje nešto da promijene.

* * *

Počeo je 29. “Barski ljetopis”.

Vjerujem da umjetnička djela mogu čovjeka da učine boljim i da poprave ovaj svijet koji svakodnevno krvari.

Prisjetio sam se filma koji govori o istinitom događaju – Božićnom primirju na zapadnom frontu negdje u Belgiji 1914. godine kad su u svojim rovovima, promrzli, uplašeni i izgladnjeli njemačkii vojnici zapjevali božićne pjesme, a iz susjednog rova, umjesto oružjem, škotski i francuski vojnici uzvratili pjesmom – uslijedili su aplauzi, izlazak iz rovova, zajednička pjesma i jednodnevno primirje.

* * *

Često sam na ovom blogu kukuriknuo prije vremena.

Jedan ministar koji mi se na početku učinio odmjerenim i s manirima, ubrzo je prosipao perje sa govornice, a jedan TV voditelj, za kojeg sam rekao da ima dara, uzurpira čitavu Crnu Goru svojom logoreičnošću i pristrasnim komentarima u korist pojedinca ili ekipe za koju navija, a to ne umije da sakrije.

* * *

Mislio sam da stavim tačku na “Barske priče”, ali Barani mi, skoro svakodnevno, daju materijal za treću knjigu.

Ovu priču mi je nedavno ispričao Emin Brkanović i to dok smo pratili sjednicu SO Bar, na kojoj su se izabrani predstavnici naroda – odbornici, nešto prepirali.

U pitanju je pokajanje u jednoj muslimanskoj kući. Na izjavu saučešća došle su pokojnikove kolege s posla i jedan od njih pita Emina: “Znam da je kod vas običaj da se mrtvac od odra nosi na rukama, u koloni, do mrtvačkih kola. Volio bih da pomognem, bio sam dobar drug s pokojnikom, reci mi gdje je bitno da stanem - bliže pokojniku ili bliže mrtvačkim kolima, lijevo ili desno?“

„Znaš što ti je najbitnije?“

„Što, tako ti Boga?“

„Da nisi u kovčegu (tabutu), a sve ostalo je nebitno!“

( Milan Vujović )