Izazovi građanske tradicije

Terorizmom na tradiciju građanskog

U našem tekstu prošle nedjelje stigli smo do termina - tradicija i nasljeđe, do razlika među ovim pojmovima, toliko značajnim za vrednosne aspekte savremenog života. Sve to u crnogorskom kontekstu.

Nastavljamo sa temom, ali prebacujući se nakratko u Francusku zbog terorističkog varvarstva u Nici. Izražavajući bliskost i solidarnost u ovom trenutku prema Francuzima, starom narodu, velike istorije, posebno kulture i misli, treba podsjetiti da upravo ta država, njeni predsjednici lično s vremena na vrijeme pokreću javnu debate o savremenim izazovima zemlje. Posebno se debatuje pitanje identiteta nacije, njegovo dalje izgrađivanje, nacionano-kulturna samosvijest Francuza među kojima je i pet miliona francuskih muslimana.

Ovdje se ne radi o naciji koja je u traganju za izgubljenim identitetom, još manje vokaciji Francuza da se povremeno izlože nekoj vrsti nacionalne psihoanalize. Radi se o civilizovanom činu rasprave o res publika o “zajedničkoj stvari” u eminentno demokratsko-republikanskoj tradiciji do koje Francuzi drže od slavne revolucije krajem 18. vijeka.

Kako objasniti terorističko bezumlje i to na dan pada Bastilje? Na dan koji je označio pobjedu demokratije, republikanskih pravila i institucija, duha tolerancije i uopšte ljudskih prava sa citoyen (građaninom) u centru društva. Po građaninu, preciznije njegovom visočanstvu građaninu - društvo je nazvano građansko.

Otkud terorističko bezumnlje u takvom društvu?

Odgovor je jasan. Bezumlje je uvezeno. Bez obzira koji pasoš imao terorista. Uvezeno mračnim ideologijama i geopolitičkim projektima. I zapad, posebno neke zemlje, preciznije elite u tim zemljama nose odgovornost za nastanak ovih čudovišnih ideologija i pokreta. Ali to je sada druga tema. Suočićemo se, zašto da ne, sa njom i na ovim stranicama.

Iako ideologije, izvođači, podstrekači dolaze sa drugog prostora, Evropa je sve češće žrtva.

Veliki francuski mislilac Remon Aron je pisao: “Evropljani bi voljeli da izađu iz istorije, iz one ‘velike istorije’, iz istorije pisane krvlju”. Ako bismo nastavili sa metaforom, u aktuelnim vremenima tu nešto treba mijenjati. Naime, Evropa, kojoj je još i Špengler u svom klasičnom dijelu “Sumrak Evrope” nagovijestio zalazak, treba da “ostane” u istoriji. Zbog sebe i svijeta. Prvo, da se odbrani. I da u po nečemu nauči druge. Nenametljivo i pristojno. U skladu sa svojom kulturom i godinama, hoću reći, vjekovima.

Francuska će pobjediti u ratu protiv terorizma. Sama ili sa saveznicima.

Čitam predlog jednog francuskog stručnjaka za međunarodne odnose. Kaže - treba najprije odgovoriti na dva pitanja klasične geopolitike. Ko je neprijatelj? Ko je saveznik u borbi protiv neprijatelja?

Francuski premijer kaže 14. jula 2016. odmah poslije terorističkog čina u Nici: “Ostajemo vjerni 14. julu!”. Svima je jasno da misli na 14. jul 1789. kada je pala Bastilja, što je bio početak konstituisanja Republike. Francuska se, i u ovom teškom trenutku, poziva na tradiciju. Tradicija koja je pročistila nasljeđe, pa i onu maksimu iz vladarsko-lujevskog perioda: “Poslije mene potop”.

Sada je tradicija bitan dio samosvijesti Francuza. Tradicija koja je tačka oslonca nacije. To se vidi i ovih dana. Tradicija spojena sa takođe vječitom modernošću njihove revolucije. Sa dekartovskom racionalnošću koja je tradicija i modernost u isti mah.

Zato će Francuska pobjediti i ovoga puta.

Tradicija i nasleđe ovdje

Podsjetimo se na već definisane i citirane pojmove - nasljeđe i tradicija. To je potrebno da bismo mogli govoriti o pokušaju skladnog spoja tradicije i modernosti kao ideji vodilji ozbiljne državne i kulturne politike.

Tradicija je prenošenje na sljedeće generacije “onoga što treba poštovati i prema čemu postoji određena obaveza”. Nasljeđe je sve ono što se prenijelo, pozitivno i negativno, “sviđalo nam se to ili ne”.

Nasljeđe je, očigledno, širi pojam. Ono je, na izvjestan način, sirov materijal. Ali i pretpostavka za formiranje tradicije. Ali, recimo to odmah, tradicije koja je dobrovoljan izbor građanina i kolektiva. Nikako operacije političko-ideološkog inžinjeringa. Takve operacije su donijele više zla nego koristi i trajale bi određeno vrijeme.

Tradiciju, dakle, treba njegovati. To je primarno kolektivni posao ali u određenoj mjeri i zadatak elite, razumije se, one prave. Tradicija pretvorena u samosvijest jeste bitan uslov za toliko potrebni konsenzus o temeljnim vrijednostima nekog društva.

Ali, da li se u Crnoj Gori može danas govoriti o tradiciji ili tradicijama? Ako se radi o množni, dakle o tradicijama - da li se one negdje negiraju? Sa kakvim sve posljedicama? Sve je uglavnom prekriveno plijenom političkih koalicija i bazičnim konceptom Đukanovićeve vlasti - podijeli, posvađaj, pa vladaj? Pritom, predstavi se kao garant države. Vladajuća stanka u Crnoj Gori je bila za dvadest šest godina svoje vlasti “garant” odbrane četIri države (SFRJ, SRJ, SCG, CG).

Bez obzira na ustavnu proklamaciju o Crnoj Gori kao građanskoj državi stvarnost i glavni trendovi govore o dominantnoj tendenciji etnocentrične svijesti koja se pretvra u kulturno-političke programe. Svi su “svoji na svome”, sa svojim interpretacijama prošlosti, dok manipulatori i glavni režiseri predstave sabiraju ostvareni materjalni plijen na osnovama nekontrolisane vlasti, a tokom svog puta od komunizma ka konzumizmu.

Ostaju, dakle, predstavnici građanske svijesti, ne zna se pouzdano u kojem broju. Oni nisu anacionalni, niti to treba da budu. Naprotiv, oni posjeduju preciznu i normalnu svijest o prošlosti i precima prema kojima imaju iskren respekt. Kao što ga imaju i prema svim drugima u zemlji. Njihova svijest je primarno građanska kao emancipatorski izbor. Oni su, na prvi pogled, nesupstancijalni, na ničijoj zemlji, a u stvari jedini pravi garant zemlje. Zemlje u cjelini.

Jedan primjer iz susjedstva.

Pobjeda nacionalnog u višenacionanoj zajednici čini državu nemogućom. BiH je primjer nefunkcionalosti, na čemu se sve i ne završava. Tačno, od Lisabonskog do Dejtonskog (ne)sporazuma, tražena formula je bila “Bosna cijela iz tri dijela”. Ali iza te kompromisne formule su izbijale bosansko-andrićevske hronike sa “potisnutim etničko-konfensionalnim frustracijama, nenamirenim računima i osvetama iz prošlosti, zlopamćenjem svakojake vrste…”

I onda ide sadašnja kakofonija sve glasnijih poruka. Iz jednog dijela: “Nema Bosne dok je Republike Srpske”. Iz drugog: “Nema Bosne bez Republike Srpske”. Nema ni Holbruka, ideologa Dejtona, da eventualno objasni - ko bi mogao biti u pravu u ovom porukama, ne bez rizika za sjutrašnji dan.

Razlike u poimanju tradicije

Crna Gora nije Bosna i Hercegovina. Ali jeste multietničkog sastava sa svim iskušenjima organizovanja unutrašnjeg života, poltičkog i privrednog, ali i poimanja nasljeđa i tradicije.

Građanski pristup ukazuje da treba uobličavati i njegovati tradiciju na vrijednostima zajedništva. Radi se o integraciji, ne i asimilaciji. Zato je potrebno poznavati, respektovati, njegovati specifičnosti i zajedničke niti. Treba težiti kulturnoj sintezi naših Istoka i Zapada. I ovdje dolazimo do stava građanskog pristupa koji će, ne sumnjam, kod etno-konfesionalnih političara i intelektualaca naići na nerazumijevanje i neodobravanje.

Narod - a govorim o našim prilikama - nije etničko-filološka kategorija. Narod je i kulturno-istorijski, teritorijalno-politički i državno-pravni pojam. Dakle, narod je kombinacija svega toga, u krajnjem - skup građana koji dijele istu sudbinu na zajedničkom prostoru.

Zato hrišćansko-pravoslavno, orijentalno-islamsko i hrišćansko-katoličko kulturno nasljeđe treba smatrati integralnim komponentama crnogorskog kulturnog prostora, pa i u najširem državno-građanskom smislu, komponentama crnogorske kulture. Dakle, po imenu državne zajednice u kojoj sve ove komponente traju. Sve ovo nasljeđe se može nazvati i drugim imenom - srpskim, albanskim, hrvatskim, bošnjačkim, muslimanskim, crnogorskim u užem smislu.

Razumjeću odbojnost za ovu tezu ukoliko se crnogorski prostor i država percipiraju po aktuelnim ideološkim inžinjerinzima i eksperimentima vladajuće elite. Nju ne zanima ozbiljna strana ovog pitanja.

Ona se interesuje za upotrebnu vrijednost novih propagandnih magli, za kontinutet svog privilegovanog trajanja bez demokratske kontrole.

Dva primjera tradicije koju treba njegovati

Opredjeljujem se za dva primjera pozitivne tradicije među inače mnogim iz prošlosti. Jedan je iz perioda hristijanocentrične Crne Gore, drugi iz multietničke i multikonfensionalne Crne Gore. Primjeri solidarnosti, dakle one suštinske i univerzalne vrijednosti.

Njegoš je umirući pisao ovako:

“Novci koji su mi u jednu banku u Petrovgradu…njih ostavljam narodu crnogorskome, to jest da su narodnje, a dobit od njih da prima vladika koji god bio, i za istu dobit da im kupuje praha da brane slobodu, a gladne godine da kupuje za isti novac žito i bez pare i dinara da ga dijeli sirotinji crnogorskoj i brdskoj, ali nikada da rečene novce ne može iz banke uzeti no vječno da u njoj ostaju, samo dobiću da se polizuju…

Ko išta od ovoga ovdje upisanog preinači, crn mu obraz pred ljudima i jarosni se sud Božiji nad njim izvršio za tu grdnu nepravdu koju bi pred licem neba i zemlje učinio.”

Drugi primjer je sadržaj i ljepota pjesme kralja Nikole koju je napisao nakon oslobađanja Bara 1878., pjesmu prijateljstva i divljenja Selim-begu barskom, pod naslovom “Turčinu”.

Ovako dragocjenih primjera ima mnogo i to u različitim komponentama kulturne prošlosti. Na nama je da izaberemo odnos prema njima. Da ih utkamo u tradiciju. Zbog tradicije i budućnosti.

( Miodrag Lekić )