Miša Janketić: I dan-danas moja je cijela Jugoslavija
“Ovdje sam kao kod kuće, jer kako postoji Grad teatar, ja sam tu prisutan. Kad god dođem, to je kao da se vraćam u svoju porodicu”
Poslije brojnih dramskih predstava u kojima je budvanska publika tokom 30-godišnjeg trajanja Grada teatra imala priliku da uživa u daru Mihaila- Miše Janketića, jednog od najznačajnijih jugoslovenskih i crnogorskih glumaca, ovaj velikan se prvi put u karijeri premijerno predstavio i u operi. U izuzetnom muzičkom djelu kompozitorke Isidore Žebeljan “Dve glave i devojka”, u režiji Borisa Liješevića, Janketić je dobio ovacije za lik Pripovjedača.
“Ovdje sam kao kod kuće, jer kako postoji Grad teatar, svih ovih trideset godina, ja sam tu prisutan. Kad god dođem, to je kao da se vraćam u svoju porodicu. Ja sam čovjek ovoga podneblja, i meni je sasvim prirodno i normalno što sam tu. Ali, ja imam jaku emociju u odnosu na sve teatre u kojima sam do sada igrao, i u kojima, Bogu hvala, imam sreću da još igram. Grad teatar je jedan od mnogih ambijenata koje volim, ali nijednom ne dajem prednost.
Osjećam se kao kod kuće i u Beogradu, u Subotici, gdje smo premijeru 'Dve glave i devojka' imali prije nekoliko noći, u Herceg Novom i na Brionima, gdje ćemo je tek igrati. Pripadam generaciji glumaca čija je scena bila cijela velika Jugoslavija, i još se uvijek tako osjećam. Nijedna od tih scena me posebno ne uzbuđuje, jer me sve na isti način veoma uzbuđuju”, kaže Janketić, koji je u istoriju budvanskog festivala ušao i kao jedan od laureata Nagrade “Grad teatar“ za doprinos pozorišnoj umjetnosti.
Kako ste doživjeli ulogu Pripovjedača u operi, lik koji, zapravo, „nosi“ čitavu priču, i vodi pjevače na razna putovanja iz scene u scenu?
Drugi put sarađujem s divnim rediteljem Borisom Liješevićem, volimo se, pa se i razumijemo, vjerujemo jedan drugom, što je u našem poslu vrlo bitno. Tako sam sebe sada, na neki način, doveo u situaciju da istinski uživam, učestvujući u timu božanstvenih umjetnika i pjevača, i to u ulozi po priči „Zamenjene glave“ fenomenalnog Tomasa Mana. Ta priča je čitava jedna filozofija, koja pripovijeda emotivnu ljubav, ljubav koja je uzdignuta iznad tjelesnosti, požude, i koja nas uči sveopštoj ljubavi među ljudima, razumijevanju, prijateljstvu, saosjećanju...
Priča se događa u naše vrijeme, našim prilikama. Znači li to da su se danas emotivne i moralne vrijednosti pogubile?
Jeste, to je priča o ljudskim dušama, o nama sada i ovdje, u 21. vijeku. Ali, filozofi kažu da su i u to vrijeme kada se budilo sjećanje, dok se Bog još nije javio ljudima, da im je dao da se oni sami izbore protiv zla i nepravde. Nažalost, nije uspio da ih nagovori, tako da smo se prilagodili da živimo sa tim lokalnim siledžijama, koje vladaju ne samo danas, nego su vladale i kad se Bog u ljudima javio. Mi smo ljudi mali, nemoćni, ali je dobro imati pojma o tome. Ova predstava je u predstavljanju te ideje vrlo dragocjena, jer može da nagovori čovjeka da se zamisli da li bi bilo potrebno ili moguće da on sam nešto danas uradi, a ne da čeka taj evolutivni tok dok se svijest svih ljudi ne uzdugne do toga da je u životu glavna ljubav. Taj nagovor je prelijep, i treba povjerovati u njega, jer mislim da je to jedina prava projekcija za budućnost - da se ljubav izdigne iznad svega. Postoje takvi pokreti u filozofiji, u vjeri, u onome što nam propovijedaju razni socilozi, ali mi svojom sviješću još nijesmo doživjeli to, jer vjerovatno u sebi nijesmo prepoznali tu mogućnost - da sami možemo da mijenjamo svijet u kojem živimo. Još smo prepušteni evoluciji, a evolucija nije samo ekonomska, politička, tehnološka, nego i duhovna, moralna. Ova predstava, naravno, ništa veliko ne može učiniti, ali možda može biti nagovor na nekakvu novu misao, novo razmišljanje. Bilo bi mnogo lijepo da ga dosegnemo.
Nama se čini da evolucija čovjeka 21. vijeka ide unazad, da se ne samo ne stvaraju nove humanističke vrijednosti, nego se urušavaju i one koje su dosegnute?
To je samo privid, evolucija ne može da ide unazad. Mi samo moramo da preskočimo neke prepreke koje su se evolutivno pred nama pojavile. Nema povratka, evolucija ide naprijed, oni koji izostaju iz nje, oni će civilzacijski ostati pozadi, a oni koji vjeruju u evoluciju, koji vjeruju da je moguće prenebreći sve prepreke, oni će pobjediti. Ti ljudi će nositi revoluciju evolicije.
( Vuk Lajović )