Od dana Katarine Radonjić do danas

Nikšićanka Vesna Kovačević odlučila je da magistarski rad objavi u formi monografije. Sudeći prema kritikama onih koji su govorili na promociji njene knjige “Žene i njihov doprinos u istoriografiji Crne Gore u prvoj polovini XX vijeka” Kovačević je, kako to reče Slobodan Mirjačić “muški odradila posao”.

“Knjiga je obimom nevelika, ali je značajna i sadržajem velika. Autorka je koristila svu dostupnu arhivsku građu Crne Gore, 13 posebnih izdanja i 71 drugi izvor, knjiga članaka. O temeljnom radu autorke govore i 163 fusnote koje upotpunjuju glavni tekst i govore o izvorima”, kazao je Mirjačić, predsjednik Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Nikšića, organizacije koja je objavila pomenutu knjigu.

Prof. dr Nada Tomović kazala je da samo magistarski radovi koji su iznad prosjeka i za koje se zna da će privući pažnju kako naučne, tako i šire javnosti, budu objavljeni, a upravo je rad Vesne Kovačević takav.

“Crnogorska istoriografija nije prepoznala ulogu žene u društvu, pa samim tim uzgredno je pominjana u istoriografskim radovima. Ova činjenica dovoljno govori koliki je napor trebalo uložiti da se prikupi i ono malo podataka i uzgrednih bilješki u našoj istoriografiji gdje se govori o ženi, bilo kao individui ili ženama kao društvenoj grupi. Trebalo je pisati o onome čega faktički nema“, istakla je Tomovićeva.

Podsjetila je da su stranci bili ti koji su prvi pisali o Crnoj Gori, a samim tim i o položaju žena i da je Petar II Petrović Njegoš bio prvi iz Crne Gore koji je u svojim djelima ovjekovječio crnogorsku ženu kao heroinu, ali i prvi pisao o ženskoj ljepoti. Prvo istoriografsko djelo u Crnoj Gori koje je govorilo o ulozi žena u prelomnim događajima crnogorske istorije je knjiga “Žene Crne Gore u revolucionarnom pokretu 1918-1945”, koju je 1969. godine objavila grupa autora.

Mr Sait Šabotić je istakao da je Vesna Kovačević knjigom željela da pokaže da su žene u Crnoj Gori pokušale da budu vidljive još i prije nego što se o njima počelo pisati, kao i da je „moguće reći da je u Crnoj Gori jedno od najstarijih istoriografskih djela“ koje je poteklo iz pera jedne žene. Riječ je o knjizi “Kratki opisi o Zeti i Crnoj Gori” koje je 1774. godine objavila Katarina Radonjić .

“Istraživanje, podsjećanje i apel, kada su u pitanju žene i njihovo mjesto u istoriografiji, su tri osnovna pojma koja određuju ovu knjigu koja, metodološki gledano, ima dosta elemenata popularne istorijske literature”, kazao je Šabotić.

Prema njegovim riječima Kovačevićeva je u knjizi sublimirala „put žene od istorijskog objekta do najave njene uloge kao subjekta u istoriji“ ističući zahtjev da „glas žena kroz istoriju Crne Gore mora biti jedan od glavnih zadataka savremene crnogorske istoriografije“.

“Kovačevićeva je čitalačkoj javnosti ponudila istoriografsko 'predivo' od koga je moguće tkati i plesti jasnije i konkretnije radove o ženskom pitanju“, kazao je Šabotić uz napomenu da knjiga predstavlja stručno “žensko” istoriografsko ostvarenje koje prikazuje borbu za emancipaciju i ravnopravnost.

Kovačevićeva je, prema njegovim riječima, otvorila pitanja koja se odnose na doprinos žena u istoriografiji, a knjiga „započinje važnu etapu za buduću društvenu spoznaju o ženama i spoznaju samih žena o sebi i za sebe“, zaključio je Šabotić.

Autorka knjige se zahvalila svima koji su joj pomogli da njena knjiga da skroman doprinos „razvoju kulture Nikšića“. Moderator večeri, koju je u sklopu Programa podrške razvoju kulture u Nikšiću, organizovala JU Narodna biblioteka „Njegoš“ i Savez udruženja boraca NOR-a i antifašista Nikšića, bila je mr Ana Pejović koja je i čitala odlomke iz knjige.

Žena najviše pominjana u poeziji i poslovicama

Prema riječima Tomovićeve, crnogorska istoriografija u prvoj polovini XX vijeka bila je odraz tadašnjeg vremena zato je žena malo zastupljena. S jedne strane tradicionalne patrijarhalne norme, s druge zapostavljenost obrazovanja ženske djece, samo su preslikani u crnogorskoj istoriografiji.

“Crnogorska žena u prvoj polovini XX vijeka, kako vidimo iz ove knjige, više je pominjana u epskoj i epsko-lirskoj poeziji i poslovicama nego u istoriografskim radovima. U epskoj poeziji ona se pominje kao heroina, hrabra majka, odvažna supruga, uglavnom u pozitivnom kontekstu, dok u većini poslovica odnos prema ženi je odnos superiornog bića prema nižem, nadmoćnog prema slabijem, podređenom“, istakla je Tomović.

( Svetlana Mandić )