Misterija o smrti oficira koji je rekao 'ne' agresiji na Dubrovnik

U godini kada se obilježava 25 godina od smrti kontraadmirala Vladimira Barovića, koji je izvršio samoubistvo, ne želeći da po komandi tadašnje JNA bombarduje hrvatsko primorje, još jedan visoki oficir svojom nerazjašnjenom tragičnom subinom ratne '91. zaslužuje da bude pomenut.

Riječ je o kontraadmiralu Krstu Đuroviću, bivšem komandantu garnizona u Kumboru, koji se po svjedočenju sagovornika Radija Slobodna Evropa, protivio agresiji na Dubrovnik, a potom pod misterioznim okolnostima poginuo. Ko je bio Krsto Đurović i kako je i zašto stradao?

Prvo što saznate kada u Wikipediji ukucate ime kontraadmirala Krsta Đurovića, osim podataka da je 1940. godine rođen na Cetinju, a umro, kako piše, negdje u Konavlima 5. oktobra 1991. godine, jeste da je bio visoki crnogorski pomorski oficir koji je stao u zaštitu hrvatskih građana. Da li u toj konstataciji treba tražiti razloge zašto je njegova smrt i dan danas jedan od nazagonetnijih događaja tokom agresije na Dubrovnik?

Gruvanje topova po dubrovačkom starom gradu bilo je nešto čemu se oštro protivio Krsto Đurović, koji se ratne '91. godine nalazio na poziciji komandanta garnizona u Kumboru.

Tako tvrde sagovornici Radija Slobodna Evropa, među kojima je Veseljko Koprivica, novinar nedjeljnika Monitor, koji se jedini bavio misterioznim oklonostima pod kojima je Đurović stradao i bio nevoljni, neposredni svjedok kada je u ratnim Konavlima pao helikopter u kome se Đurović nalazio.

U zvaničnu verziju tragičnog događaja, koju ispisuje tadašnji Savezni sekretarijat za narodnu odbranu - kako je letjelicu oborila neprijateljska hrvatska strana - Koprivica je odmah posumnjao.

Kako je bilo moguće da helikopter padne a da prije toga niko ne čuje pucanj? Kako je moguće da su dejstvovali hrvatski vojnici kada je danima prije toga to područuje bilo pod potpunom kontrolom crnogorskih rezervista i pripadnika JNA, pitao se Koprivica.

"Meni je i dan danas najzanimljivije zašto nikada nije saopšteno šta su o tom slučaju rekli Jevrem Cokić, koji je bio pilot, i kopilot čije je ime poznato (obojica su preživjela pad prim. aut). Inače, postoje tri verzije o pogibiji Krsta Đurovića: Prva - da ga je ubila hrvatska vojska, druga - da je ubijen u helikopteru, i treća - da je premlaćen i ubačen mrtav u helikopter, a onda da je insceniran njegov pad u selu Popovići u Konavlima", priča Koprivica i dodaje: "Mislim da je najpribližnije istini da je Đurović ubijen u helikopteru."

Po verziji hrvatske strane, Krsto Đurović nije stradao u helikopteru već je navodno ranije ubijen. Isto je utvrdio i dubrovački ratni gradonačelnik Petar Poljanić, kasnije prvi hrvatski konzul u Crnoj Gori. Pozivajući se na podatke obavještajnih službi Hrvatske i u Haškoj sudnici, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, kategorično je negirao da su Krsta Đurovića ubili hrvatski gardisti. To ponavlja i u razgovoru za Radio Slobodna Evropa.

"Nitko od hrvatske strane u njega nije niti pucao, niti ga je ubio, niti je oborio helikopter - iz jednostavnog razloga što nikoga od naše vojske tog dana tamo nije bilo. Apsolutno nikakve dvojbe oko toga nema od koga je Krsto Đurović izgubio život. Sasvim sigurno ni od koga sa hrvatske strane", kaže Poljanić.

Poljanić je dobro poznavao Đurovića i sa njim je, kao sa komandantom Vojno-pomorske oblasti Boka, imao više službenih kontakata na osnovu kojih je zaključio da kontraadmiral nije bio za napad na Dubrovačko područje. To mu je, u atmosferi koja je bila prijateljska, jednom prigodom Đurović direktno rekao.

"Savršeno dobro se toga sjećam. Bilo je to u Herceg Novom, kada smo se zadnji put sreli. Razgovor je zaključen doslovno ovako: 'Poljaniću, ništa ne brinite, dok sam ja ovdje, sasvim sigurno, nijedna granata na Dubrovnik neće pasti. Dok sam ja tu možete biti potpuno mirni.' Neposredno poslije toga se dogodilo to da je on bio u nekakvom... da li je to bio pritvor ja ne mogu reći, ali svakako bio je sklonjen par dana", prisjeća se Poljanić.

Jedanaest godina kasnije, Nikola Samardžić, nekadašnji direktor kotorske Jugooceanije, takođe na svjedočenju u Haškom procesu Slobodanu Miloševiću, izjavio je kako ga je Krsto Đurović deset dana prije napada na Dubrovnik posjetio i, kako je rekao, veoma ogorčen žalio se kako se priprema napad na Hrvatsku u čemu ne želi da učestvuje ni po cijenu života.

Zanimljivo je i da je crnogorski ratni premijer Momir Bulatović u svojoj knjizi "Pravila ćutanja", amnestirao hrvatsku stranu za Đurovićevu pogibiju:

"Nikad nisam dobio zvanične rezultate istrage, ali se po svoj prilici radilo o tzv. prijateljskoj vatri. Neko je, izgleda, tragičnom greškom pucao misleći da se radilo o neprijateljskom helikopteru", napisao je Bulatović.

I dok se četvrt vijeka nagađa o stvarnoj verziji Đurovićeve smrti, Veseljko Koprivica smatra da je krajnje vrijeme da se veo tajne skine i crnogorsko tužilaštvo pokrene zvaničnu istragu, kako bi se do kraja rasvijetlila njegova tragična sudbina i kontraadmiral dobio ono mjesto u novijoj crnogorskoj istoriografiji kakvo mu uistinu pripada.

"Davno je to trebalo i vojni i državni tužilac, i ne znam ko je sve bio nadležan. Neoprostivo je da se ni poslije 25 godina još ne zna istina. Nije bilo, naravno, političke volje da se istina otkrije, i ako je vrijeme ikada došlo onda je to sada", ističe Koprivica.

Hoćemo li u dogledno vrijeme saznati: ko je zapravo bio Krsto Đurović? Istinski patriota, oficir koji je bio spreman da vojničku čast brani životom ili je samo bio žrtva nesrećnih ratnih okolnosti?

"Možda je najbolje reći i da je bio žrtva nesrećnih ratnih oklonosti, ali Krsto Đurović je u svakom slučaju bio patriota i častan oficir koji je bio protiv agresije na Hrvatsku", kaže Veseljko Koprivica.

Petar Poljanić ističe da je Đurovića doživio kao izuzetno čestitog čovjeka.

"Mislim da bi se Crna Gora trebala ponositi što je imala takvog čovjeka i vojnika kakav je bio Krsto Đurović", dodaje.

Na kraju, u traganju za odgovorima na mnoga pitanja prava adresa je udovica Krsta Đurovića, Irma Đurović. Zatekli smo je da živi na ostrvu Mali Iž kod Zadra. U eksluzivnom telefonskom intervjuu Radiju Slobodna Evropa, jedinom koji je dala nekom mediju, istakla da je jedino što želi četvrt vijeka - da sazna punu istinu.

"Pa taman bila istina ta koja je zvanična, ali da je to - to. Najgore je kada sumnjate u nešto. Živite sa tim i onda vas to muči. Najviše bih voljela kad bih znala pravu istinu", kaže Irma Đurović.

( Radio Slobodna Evropa )