Sloboda

Onaj koji želi da vlada ljudima mora relativizovati značaj i vrijednost slobode. Naglašavam, koji želi da vlada, ne da služi opštem progresu. On mora zahtijevati da mu se na raspolaganje preda sloboda drugih. Opet, da bi dobio nešto tako vrijedno, zauzvrat im mora ponuditi nešto. To obično bude neka vrsta obećanja - slika koja se nikad neće dostići, ali koja izgleda blizu i ostvarivo. Poput fatamorgane. Djeluje da je voda na nekoliko stotina metara, ali kada dođete tamo ostaje samo goli pijesak, ali se tada ponovo pomalja nova prikaza tečnosti koja život znači. Izuzetni uspijevaju da razumiju da ih zapravo želja da utole žeđ vodi u sigurno tumaranje kroz pustinju. Isto tako, oni koji traže da im drugi podastru svoju slobodu nude fatamorganu, koju nazivaju vizijom. Zvuči poznato, zar ne?

Dežurni dvorski mislioci, u svim vremenima i prostorima, su uvijek bili tu da žurno ponude argumentaciju kako je vođa iliti onaj koji vlada bezgrešan, a da njegova vizija odolijeva probi vremena. To je njihovo osnovno zanimanje, od čega i zašto žive. Dok se pripremaju za taj posao moraju završiti i neku školu i ponešto pročitati. Najvještiji među njima postanu i formalno veoma obrazovani. Oni su tu da nam saopšte da je ropsko ćutanje zapravo mudrost i kako je svako ko bi istrajavao na slobodi na kraju postajao tragični junak. Uz to, meštri ismijavanja slobode su znalački shvatili značaj tehnologije koja pruža dostižnim luksuz - fenomen neraskidivo uvezan sa komformizmom koji propovijedaju. Znate već, od iPhone-a do stana sa sobom za razmišljanje.

Drugi instrument obesmišljavanja slobode jeste iskrivljavanje slike. Nudim upečatljiv primjer. Nedavno ministar, u čijem resoru je zaštita ljudskih prava, sav ozaren održa eklogu, panegirik, šta li već, kako je unaprijeđen položaj žena u crnogorskom društvu. I, kaza, da i Evropa to prepoznaje. To čini u trenutku kada se oni koji imaju moć obračunavaju sa dvije hrabre dame. Sa jednom zbog toga što se branila od najprizemnijih napada na svoj integitet, a sa drugom jer je bila spremna da prijavi nešto za što je smatrala da je zloupotreba. Arsenal uvreda koji im je upućen je raznovrstan. U prvom slučaju se jedna dama optužuje da je nemoralna, u drugom da je špijunka i nelojalna. Pritom je prva dama na čelu organizacije koja je unazad nekoliko godina prilježno prikupljala dokumentaciju koja će kasnije dovesti i do hapšenja nekadašnjeg potpredsjednika Vlade, a druga je učestvovala u brojnim akcijama kojima se promovisalo zaštita našeg prostora i resursa, kao i društveno odgovorno ponašanje. I pogađate šta je zajedničko za obje reakcije - materijalna posljedica. Jednoj je blokiran račun, drugoj uskraćena mogućnost da radi, bez obzira na postignute razultate na poslu. No istina je samo jedna, a ona glasi: žestina i snaga obračuna sa te dvije dame je mjera naše neslobode. Samo nemojmo da pristajemo na malograđanski manir da vrednujemo događaje prema tome da li nam je neko simpatičan ili ne.

Moguće da je prikladno prisjetiti se istorijskog primjera koji pokazuje da je san o slobodi ostvariv. Američki ustav nije mnogo puta mijenjan, ali su tri amandmana posebno značajni (za one koji vole brojeve: trinaesti, četrnaesti i petnaesti) koji su nominalno ukidali ropstvo i štitili jednaka prava ljudima bez obzira na boju kože. Međutim, bilo je potrebno gotovo čitav vijek da ono što je zapisano u Ustavu postane životno. Da sazri uz pomoć, bolje je reći dragulja nego lidera pokreta za građanska prava Martina Lutera Kinga. Čovjeka koji je iz temelja promijenio život afroamerikanaca, čiji je rođendan nacionalni praznik u Americi. Bio je propovjednik. I dobitnik Nobelove nagrade za mir. Dan prije nego je svoju borbu glavom platio, održao je govor koji je završio sljedećim riječima: “Kao i svi, i ja bih želeo da dugo živim. Dugovječnost ima svoju ulogu. Ali sada ne brinem o tome. Samo želim da izvršavam Božiju volju. A On mi je dopustio da se popnem na planinu. I pogledao sam preko. I vidio sam Obećanu zemlju. Možda ne dođem tamo s vama. Ali želim da znate noćas, da ćemo mi, kao narod, doći u Obećanu zemlju! I zato sam srećan večeras. Ne brinem ni o čemu. Ne bojim se nijednog čovjeka! Moje oči su vidjeli slavu dolaska Gospodnjeg!” Kakav izuzetan primjer!

Zamisilimo za trenutak, da je umjesto citiranog održao govor u kome bi konstatovao da se tokom hladnog rata ne smije mnogo talasati jer Amerika može biti ugrožena. Da li bi imao vrijednost po čovječanstvo koju danas ima? Sasvim je razumljivo da oni koji su se lako odrekli svoje slobode ne razumiju njenu vrijednost. Isto tako je predvidljivo da će nas upravo oni salijetati da objasne da je ona precijenjena i da treba živjeti, bolje reći preživjeti. Oni žele nametnuti svoj sistem vrijednosti kao jedini mogući. Mi imamo slobodu da odaberemo da li su u pravu ili ne. To nam ne može niko oduzeti. Izbor je naš i niko nam ne može biti kriv zbog njega.

( Srđan Perić )