Bezbjednost hrane je prioritet

Već sam pominjao i pisao u svojim prethodnim tekstovima u Forumu o potrebi zaštite građana kod prekomjerne upotrebe pesticida i hemikalija u hrani, prije svega u voću i povrću. Evo sada i konkretno, sa predlozima mjera za zaštitu.

Ljeto je a sa njim i sve zamke i iskušenja koja ne možemo uvijek predvidjeti. Društveni ambijent je odavno takav da se gleda samo sopstvena korist i lični interes. A to je upravo uzrok haosa koga često nismo ni svjesni, naviknuti, od dešavanja u saobraćaju pa do korišćenja zatrovane hrane koja nije za ljudsku upotrebu. Ovo vidim kao ozbiljan problem kome se ne poklanja dovoljno pažnje i pored toga što se povremeno pojave informacije u javnosti, kao nedavno kada je otkriveno prisustvo vinobrana u mesu. Nije poznato da li se prestalo sa tom praksom ili se nastavilo po starom, čim prođe inspekcija.

Neshvatljivo mi je koliko su građani pomireni sa sudbinom kada je ispravnost hrane u pitanju. Valjda i zbog toga što je dobar dio građana zadovoljan kad ima hrane, pa i ne razmišlja o kvalitetu. Tek kad se dese velike epidemije i trovanja, kao prošlog ljeta kada se preko 2000 građana Podgorice za jedan vikend obratilo za pomoć zdravstvenim institucijama, kao da se upali crvena lampica upozorenja. A sve se ubrzo smiri nakon kostatacija ljekara da je u pitanju stomačni virus, da je to normalna pojava tokom ljetnjih mjeseci i da nije ništa opasno.A da li je zaista stomačni virus (to je najlakše reći,kada se ne zna pravi uzrok), ili je u pitanju trovanje izazvano prekomjernom upotrebom pesticida ili čak bakterisjko trovanje, nakon korišćenja vode iz Morače za navodnavanje?

U ovoj državi, nažalost, ne postoje institucije koje će se baviti uzrocima i prevencijom, da se ljudi ne izlažu rizicima, nego se nadležni i odgovorni bave posljedicama, i često proizvoljnim i površnim konstatacijama i objašnjenjima. To što već naredeni vikend može slično da se ponovi kao da nikoga nije briga. Šta nam je činiti? Kako se zaštiti, kako smanjiti rizike na najmanju mjeru?Odreći se svega, ne jesti gotovo ništa? Naravno da to nije rješenje. Ali ne može više ni ovako. Evo šta se može (i mora) uraditi, odmah.

Svakodnevne kontrole namirnica i proizvoda od strane nadležnih inspekcija, posebno proizvoda bez proizvodne deklaracije i roka upotrebe, a prvenstveno svo voće i povrće, meso i mesni proizvodi koji se mogu naći na pijacama i u supermarketima. Svakoga ko prodaje proizvode sa visokim sadržajem pesticida i hemikalija,koji predstavljaju opasnost po zdravlje građana, drastično kazniti i onemogućiti da prodaje te proizvode. Prosto je nezamislivo, kao što je to slučaj sada, da se pojedini proizvođači hvale kako imaju jedne proizvode (neprskane) za sebe a druge (ljepše i veće za viđet, tretirane pesticidima) za prodaju. Takvi ne bi smjeli da imaju pristup pijacama i supermarketima.

Građani bi trebalo u tom slučaju da se uzdrže od kupovine pored saobraćajnica i malih neregistrovanih prodajnih objekata gdje inspekcija nema pristup. Ovo bi trebalo da bude dobro organizovana akcija, intenzivna i da traje, a ne površna i sporadična kontrola, kao sada. Nakon određenog perioda treba pogledati statistiku i vidjeti da li se učestalost trovanja i epidemija smanjuje, kao i broj oboljelih od pojedinih teških bolesti, koje su u porastu posljednjih godina. Ovako kako je sada, samo se konstatuje rast broja oboljelih, ali niko ne daje odgovor kako i zašto dolazi do povećanja. Očito da je teško pratriti uzroke oboljenja i da nema dokaza da su neke bolesti i poremećaji u porastu u direktnoj vezi sa konzumiranjem određene hrane ili boravka u odrđenoj sredini. Ali se može preventivno djelovati i maksimalno smanjiti rizik po zdravlje građana, pa vidjeti nakon određenog vremena da li se nešto mijenja ili ne. Nevjerovatan je podatak, nedavno iznijet u javnost, da je u Crnoj Gori svako 64. rođeno dijete autistično. A nekad je to bilo jedno na hiljadu djece. Nešto se desilo u međuvremenu, neko mora ponuditi objašnjenje, odgovore, ne može se samo konstatovati i ne činiti ništa.

Ove stvari, o kojima pišem, izazov su za jedno društvo. A često se tretiraju kao luksuz i zahtijevaju dodatna novčana sredstva. Ali sam siguran da je jeftinije nego baviti se posljedicama. Crnogorsko društvo je opterećeno svakodnevnim gorućim i onim drugim problemima, od Rječnika preko bavljenja KAP-om i koliko je koštao Crnu Goru, do pristupanju NATO-u i eventualnog organizovanja referenduma. Pisati o bezbjednosti hrane, iako je to jedno od poglavlja i uslov za pristup EU, nije nešto što je naizgled hitno i prioritetno. Međutim “tihi ubica” vreba. Građani se ne mogu osjećati slobodnim dok strijepe kad prelaze ulicu na pješačkom i hoće li se otrovati od hrane. Nadam se vremenu kada nećemo morati da brinemo o ovim stvarima.

( Goran Đukanović )