Zavod

Nušić u Zavodu za zapošljavanje! Definitivno, izgleda da časni Alkibijad vaskrsne kad god se zagrebe po crnogorskoj vlasti i raskošnim načinima na koje ona funkcioniše. Tek će Rade Milošević da vidi gdje je došao. I ne samo Nušića, moraće novi direktor malo da obnovi i ostalu lektiru - počev od Kafke i Procesa, pa dalje, “ćeraj” sve do Orvela i njegove “Životinjske farme”. (Ali, Rade, Životinjsku farmu ne pominji pred Vukicom - pitaće te koliko tu ima novih radnih mjesta.)

Zapravo nije lako odlučiti da li vas u Crnoj Gori više nervira to što se radi u institucijama ili ta naporna, opšta oguglalost na sve. Oboje je jednako opasno. Čak se može reći da ne postoji ta vrsta sviknutosti i oguglalosti, da ovo prvo - divljanje u institucijama i njihovo temeljno ponižavanje - ne bi ni bilo moguće.

Pogledajte - priča o Ramadi pretvorila se u čaršijsko suđenje jednoj građanki, koja je postupila u duhu autentičnog građanskog osjećanja obaveze da se reaguje - gdje je osnovni ton dala zastrašujuća izjava premijera Đukanovića o njegovom razumijevanju za poslodavce. Koji su, podsjetimo, otpustili gospođu jer je ova upozorila na skandaloznu mahinaciju jedne partije iz vlasti. Ta vrsta neosjetljivosti je opasna za svako društvo. Đukanović uvijek ima razumijevanje za poslodavce, investitore, za moć... I to je ono što suštinski oblikuje njegov politički habitus. U sukobu između Pravde i Moći, on je uvijek, nepogrešivo, na strani Moći.

Mora da je pojava novog direktora za uhodanu ekipu iz Zavoda bila nešto kao pojava Nečastivog, ali ne na Filozofskom fakultetu (kao kod Iva Brešana, da pomenemo još jednog velikog komediografa), već u Zavodu za zapošljavanje. Jer, ne treba zaboraviti - ovakve institucije su majka DPS-a. Gdje god postoje spiskovi i ljudi u nevolji koji se nadaju kakvom-takvom rješenju... eto njih. Da zamažu oči, da obećaju i da - ništa ne urade. Zato su im presudno važne takve institucije. Mora da je danima prije dolaska novog direktora Miloševića pravljena strategija, dogovarane šifre i lozinke... Možda su i nekog referenta postavili kod ulaznih vrata, da, kao što su to nekad radili đaci u osnovnim školama, preži kad će se pojaviti učiteljica, pa da se svi prave dobri.

Očigledno je da su oni očekivali nekog nesposobnog, nekog ko neće “provaliti” njihove kombinacije, te mi je tim draže što su se prevarili. Sada, kada je Milošević objavio mejlove i iznio u javnost nešto od onoga što je zatekao u Zavodu, sada se “ekipa” čudi i pokušava novog direktora predstaviti kao - nepodobnog čovjeka. Što on, iz njihove vizure svakako i jest, jer, u odnosu na sve njih, Milošević dolazi iz sasvim drugog svijeta, tako da je bilo koja forma razumijevanja tu malo vjerovatna.

Taj sukob svjedoči jaz između dvije tako različite svijesti - one koja je ogrezla u manipulaciji, višeslojnim prevarama i podaništvu bez granica - i one druge, koja vjeruje da ovaj pakao koji živimo nije nužno i naša jedina moguća sudbina.

Činjenica da je famozni Sporazum omogućio ovu vrstu uvida, u punoj mjeri opravdava takav čin. Tu dolazimo do one dileme sa početka teksta - koliko bilo kakvi uvidi mogu biti uočeni od javnog mnjenja koje je oguglalo na sve moguće gadosti, na stvarnost pred našim očima.

Moram priznati da mi je žao što neka od crnogorskih televizija ne napravi rijaliti “Partijski parovi”. Da se u jednu kuću, negdje u okolini Spuža, recimo, kao kod Marića, u Srbiji, zatvore samo bračni parovi iz vlasti - poput Vukice i Zorana (Jelići), Đage i Radmile (Mićunović-Vojvodići) - pa da narod gleda što je pamet, ljubav i sloga. Da ljudi, tzv. obični tv gledaoci konačno shvate da je DPS jedno veliko kolo sreće, koje se, doduše, uopšte ne okreće, uvijek je na istoj strani...

( Balša Brković )