Na ulici grlim nepoznate ljude

U četiri festivalske večeri publika Grad teatra ispraćala je ovacijama glumicu Tanju Bošković, za lik Šarlote u premijernoj predstavi “Jesenja sonata”, u režiji Jagoša Markovića. Kultno djelo velikog Ingmara Bergmana stiglo je na scenu “Vještice” u Bečićima kao prva koprodukcija jubilarnog festivala i beogradskog Ateljea 212, u kojem je Tanja Bošković prvakinja ansambla.

Jedna od najpopularnijih jugoslovenskih i srpskih filmskih i pozorišnih glumica, kaže u razgovoru za “Vijesti” da je oduševljena kako je publika primila ovu ozbiljnu, tešku i opominjuću priču o ljubavi, duhovnosti, potrazi za istinom...

“Tokom ovih trideset godina, koliko traje Grad teatar, bila je čast i privilegija igrati na budvanskim scenama, kako zbog izvanrednog odabira dramskih naslova, tako i zbog fantastične publike koju je profilisao ovaj festival. Jedan od razloga koji me je ispunjavao radošću tokom rada na predstavi 'Jesenja sonata', koja je nešto najbolje, najljepše i najkomplikovanije što sam do sada radila u životu, jeste i to što je prva premijera bila zakazana u Budvi”, ističe Tanja Bošković u razgovoru za “Vijesti”.

U Bergmanovom filmskom klasiku lik Šarlote igrala je Ingrid Bergman, to je bila njena posljednja uloga na filmu i posljednja nominacija za Oskara. Šta je Vama najuzbudljivije u liku velike svjetske pijanistkinje, a emotivno jedne male, hladne, neostvarene žene?

Meni je najveći izazov ta njena hladnoća - Šarlota ni sa kim nije bliska i emotivna, osim sa svojom umjetnošću. Ona nikoga gotovo i ne dodiruje, osim svoj klavir. Ona nikoga ne sluša i ne razumije, pogotovo svoju djecu, a u rijetkim trenucima kada i želi nešto da da, neki zagrljaj, toplinu, ona to ne umije. Zato nam Šarlota nudi šta sve ne treba da radimo u životu i kakvi ne smijemo da budemo, pogotovo šta nijedna majka na svijetu ne treba da uradi svojoj djeci.

U čemu je sve sadržana tako snažna aktuelnost “Jesenje sonate” i danas, koji su sve “nivoi” ove drame iz kojih je možemo čitati?

Već sam “okvir” Bergmanove priče o Šarloti, priznatoj koncertnoj pijanistkinji koja prvi put za sedam godina dolazi u posjetu svojoj kćerki Evi, ne znajući da je tu i njena druga kćer, hendikepirana, bolesna Helena koja ne može da komunicira i vezana je za invlalidska kolica, otvara jednu ozbiljnu i bolnu psihoanalitičnu dramu. Majka i kćerka trude se da budu uljudne, ali taj emotivni razdor između njih u jendom trenutku doživljava staršnu kulminaciju. Hladna, egocentična majka Šarlota je svojim bićem i postupcima upropastila ličnosti i živote svojih ćerki.

Evina nesigurnost i duboka nesreća proizvod su odnosa sa majkom, koja nikada nije imala vremena za svoju djecu, a onda kada im je posvećivala po koji trenutak to je za njih bilo još pogubnije. U zabludi da im pomaže, ona je od njih napravila emotivne bogalje, ulila im nesigurnost, a Evi je uskratila i mogućnost za ljubavnom srećom i rađanjem. Na ovom novou, “Jesenja sonata” nas upozorava da se dozovemo k sebi, da se trudimo da sa što više emocija i radosti živimo ove naše “male živote”, jer “grosomondo” uvijek daje ovakav rezultat- gomilu nesreća oko sebe.

Jer, naše duše, naša djeca, porodice, prijatelji, naši mali ljubavni zagrljaji važniji su od svakog prestiža i novca, od svih profesionalnih uspjeha i karijera. Novac dođe i prođe, karijere se zaboravljaju, a ostaje samo taj komad duše koji smo kao ljudi dali jedni drugima. I naravno, čovjeku ostaje to samodostojanstvo da je kroz život išao ljudski. I mada nam danas izgleda da je samodostojanstvo postalo nevažno, suvišno, nepotrebno i da čovjeku samo donosi probleme, to je velika zabluda.

Na širem planu, gdje sve “Jesenja sonata” komunicira sa nama i gdje su danas sve njene metafore?

Prva njena metafora je odsustvo emocija - 21. vijek je doba usamljeništav, emotivne hladnoće. Ljudi putem interneta i društvenih mreža danas komuniciraju globalno, uspostavljaju neka virtuelna prijateljstva, kontakte, nekakve ljubavi, lažu i obmanjuju sami sebe, jer su u svom realnom životu, zapravo, vrlo usamljeni.

Danas više nema prave bliskosti, djeca se više ne igraju sa svojim vršnjacima, njihovi najbliži prijatelji postal su kompjuterske igrice. U kafićima za jednim stolom sjede momci koji samo tipkaju svoje mobline telefone i šalju nekakve poruke, za drugim stolom sjede djevojke koje to isto rade. Niko nikoga ne gleda, niko nikoga ne dodiruje, ta vrsta usamljeništva postala je tako sumanuta, bezočna. I gotovo se niko ne pita kuda su krenuli ti naši intimni životi, šta se to dešava s našim emotivnim potrebama, s našom djecom. Kao što se ne pitamo ni kakvi smo to postali ljudi, kakav smo to narod, gdje će nas to odvesti…

Nemamo ni svjesti ni potrebe da pokušamo da otkrijemo što smo i gdje je krenuo ovaj svijet. I to je danas ono najtragičnije. Zato ja idem ulicama i grlim nepoznate ljude. Neki se zaprepaste, a neki se rasplaču od milja, jer osjete šta želim da im kažem tim zagrljajem.

Balet “Ptice” i Bitef teatar u Budvi

Dramski program Grad teatra nastavlja se Aristofanovim “Pticama”, koprodukcijom Bitef teatra iz Beograda i Novog tvrđava teatra iz Smedereva, koje se igraju u subotu u 21.30, na sceni Terase između crkava. Koncept i koreografiju potpisuje Edvard Klug, a izvode je igrači Bitef dens kompanije koje budvanska publika već godinama dobro poznaje – Ana Ignjatović Zagorac, Miloš Isailović, Nataša Gvozdenović, Dejan Kolarov, Ivana Savić-Jacić, Nikola Tomašević, Jovana Zelenović, Vladimir Čubrilov.

( Vuk Lajović )